Red gotovo da počiva na istom konceptu na kojem je zasnovan ovoljetni veliki povratak Sylvestera Stallonea na kinematografska platna i u srca publike s filmom Plaćenici pa time niti ne iznenađuje veliki komercijalni uspjeh oba filma. Stallone je uspio okupiti u krajnje epizodnim ulogama velike akcijske zvijezde holivudskog filma osamdesetih i prve polovice devedesetih godina dvadesetoga stoljeća (Bruce Willis i Arnold Schwarzenegger); zatim je angažirao velike akcijske nade devedesetih (Jason Statham i Jet Lee, s tim da je potonji oduvijek imao status velike akcijske filmske zvijezde u Aziji) te ocvale glumce c-kategorije, koje valjda pamte samo zadrti ljubitelji akcijskoga treša iz osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća (Dolph Lundgren, Eric Roberts, Gary Daniels), iako neprimjetno ne može proći izostanak Jeana Claudea Van Dammea. Sve je to pak učinio s jednim osobitim razlogom: kako bi zaigrao na kartu nostalgije te se povratio u razdoblje kada su akcijski junaci sudjelovali u vratolomijama većima od života, a računala su još uvijek bila najobičnije kante pa CGI nije mogao biti od velike pomoći.
Kao što naslovna kratica filma Roberta Schwentkea (Red letenja, Žena vremenskoga putnika) sugerira (RED – retired extremely dangerous) akcijski junaci oba filma su umirovljeni (ili gotovo umirovljeni) i iznimno opasni, ali se još uvijek mogu uhvatiti ukoštac sa svojim mnogo mlađim akcijskim kolegama koji ipak nemaju problema s reumom i artritisom. Koncept Reda i Plaćenika iznimno je zanimljiv jer uspjeh razmatranih ostvarenja upravo počiva na konceptu, a ne činjenici što oba filma gotovo da pucaju po šavovima od količine filmski zvijezda, poluzvijezda i antizvijezda, koje sve odreda zahtijevaju minutažu.
Kako se u zadnjih tridesetak godina u Hollywoodu isključivo snimaju filmovi za publiku mlađu od dvadeset godina bez obzira na žanr te u rasponu od pornića do trilera, tko bi od takve publike poželio otići u kino gledati ostarjele, balzamirane i nabotoskirane akcijske zvijezde iz pretpotopnoga razdoblja? Većina potencijalnih konzumenata ovih naslova ionako nije bila rođena dok su Stallone, Willis i Schawrzenegger u visokobudžetnom, a Lundgren, Roberts i Daniels u niskobudžetnom izdanju trčkarali raznoraznim prašumama i džunglama, donosili slobodu potlačenima te branili američki način života diljem kugle zemaljske u razdoblju kada je ultrakonzervativna vlada Ronalda Reagana radila dar-mar po Latinskoj Americi, a holivudski producenti pronalazili svoje prijeko potrebne monstruozne Druge u različitim diktaturama, koje je ionako odreda potajno podržavala američka administracija.
Stoga su i Plaćenici i Red čista nostalgija, nastojanje da se evocira filmsko razdoblje koje je u nepovrat prošlo. U prvom slučaju za jeftinim akcijskim filmovima iz osamdesetih godina, u kojima priča i suvisli scenarij nisu bili bitni, kao niti uvjerljive glumačke izvedbe, a jedino je bilo važno da se inscenira što više rutinskih i eksplozivnih akcijskih prizora. U drugome slučaju pak redatelj uzima vremešne karakterne glumce koji nikada nisu bili podesni za akcijske junake (Helen Mirren), osim neizostavnoga i nekarakternoga Brucea Willisa, a ako su i nastupali u akcijskim filmovima, mahom su bili intelektualni pomoćnici (Morgan Freeman) ili negativci (John Malkovich). Osim navedenih, filmom su prodefilirali i Brian Cox te Richard Dreyfuss. Potencijal potonjega filma tako bi trebao proizlaziti iz sukoba staroga i novoga, na temelju čega bi se istaknulo žaljenje za dobrim starim vremenom kada su kodeksi ponašanja još postojali za razliku od današnjeg digitalnog doba kada je sve dopušteno.
Za razliku od Satallonea koji krajem prvoga desetljeća (n)ovoga stoljeća snima film koji kao da je nastao 1984. godine u nezavidnim produkcijskim uvjetima te radnjom smještenom, naravno, u nekakvu latinoameričku diktaturu podržanu CIA-jinim otpadnicima, Schwentke svoje junake locira, odnosno ponovno aktivira, u sadašnjem trenutku pa oni izgledaju kao da su zalutali iz nekoga drugoga doba, a s obzirom na latinoamerički pokolj oko kojega je izgrađen zaplet filma, sve se čini kako je to upravo ono Stalloneovo zlatno doba. Međutim, i dalje su spremni i nabrijani za akciju jer je običan, svakodnevni život krajnje monoton i bezličan.
Cijelokupna priča Reda zaokružena je simpatičnom dosjetkom, razrađenom kroz odnos likova koje tumače Mary Lousie Parker (Anđeli u Americi) i Bruce Willis. Ona je telefonistica anestetizirana svakodnevnom rutinom i monotonijom, a on je umirovljeni tajni agent koji održava s njom svojevrsnu telefonsku vezu. Oboje pak čitaju jeftine žanrovske romane o akcijskim pustolovinama tajnih agenata. Drugim riječima, produkti kulturne industrije, koji potiču žudnju te predstavljaju bijeg od dosadnoga svakodnevnoga života, motiviraju i pokreću radnju filma jer će se lik Parkerove uskoro i sam naći u sličnoj pustolovini. Nažalost, redatelj nije znao kako iskoristiti ironijski i gotovo bovaristički potencijal razmatranoga trenutka pa je on ostao tek na razini puke dosjetke.
U konačnici, Stallone je bio u boljem položaju jer je bio jedna od glumačkih perjanica razdoblja na koje se njegov uradak referira, iako to nije znao valjano iskoristiti, a Schwentke bezglavo vrluda po high-tech okruženju ovoga stoljeća tako da niti sam ne zna što bi učinio sa svojim materijalom, odnosno pričom i likovima. Kao što dijele iste koncepte, Plaćenici i Red vrlo znakovito dijele iste probleme – njihovi autori nemaju niti trunka osjećaja za ironiju i suptilni humor, a još manje za suvislu priču. Stoga Plaćenici nisu pastiš akcijskih filmova iz osamdesetih (iako tako izgledaju od vizualne preko stilske do ideološke razine), nego film koji nažalost tek anakrono izgleda u razdoblju kada je nastao jer se shvaća preozbiljno i bez trunka autoironije na svoj račun kao i račun ideoloških strujanja, koja su nekoć rezultirala proizvodnjom takvih naslova.
Stoga nasilno vrludanje Stallonea i ekipe po nepostojećim otocima čini da se gledatelj osjeća neugodno za protagoniste i glumce, a u ništa boljem položaju nije niti ekipa Reda. Schwentkeovu filmu jednostavno nedostaje ironije i humora, a cjelina je odveć hiperbolizirana i karikirana u svojoj eksplozivnosti te redateljevu nastojanju da bude silno zabavan. Suprotno vlastitim namjerama, Red nas je uvjerio kako njegovim akcijskim junacima i nije mjesto nigdje drugdje nego upravo u mirovini.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 30. studenoga 2010.