Rusalke, selkie, ondine, nimfe – vodene vile poznate iz europskog folklora, napučile su umjetnički imaginarij 19. stoljeća – motiviku prerafelitskog slikarstva Johna W. Waterhousea kao i Johna Colliera, ilustracijsku maštu Arthura Rackhama, ali i Isobel Lilian Gloag; preuzele važno mjesto u poeziji senzibilnih samoubojica Harta Cranea i Sylvije Plath, a upravo je Fouquéova novelistička heroina Undine (koja dijeli mnoge motive s autohtonom nam Malom vilom) inspirirala onovremene balete i opere, jednako kako je ribarsko-vodena ikonografija, mahom u ruhu romantičnih tragedija, utjecala na najpoznatije svjetske pripovijetke, poput narodnom pjesmom o Agneti i o danskom vitezu Gronhartu gdje junaka spašava sirena inspirirana Andersonova remekdjela Mala sirena, ali i Wildeove dirljive Ribar i njegova duša.
Filmska epifanija vodenih djeva u novije se vrijeme eksponirala u M. Night Shyamalanovoj fantaziji Žena iz vode, ljupkoj Tajni Roan Inisha osebujnog Johna Saylesa odnosno najnovijem uratku Neila Jordana Ondine. Pritom Jordan sugestivno i umješno, sporom i tihom, no opet dovoljno dinamičnom i nimalo zamornom naracijom balansira između nepredvidive drame i nimalo patetične ljubavne priče, s natruhama komedije i trilera, te na rubu sna i jave – nadstvarnog i realnog. Riječju, predstavlja djelo Atmosfere; efektne melankolije, čija ljepota leži upravo u osjećaju za krajnje neusiljeno vođenje priče spomenutih ambigvitetnih tendencija sinteze stvarnosnog i mitskog.
I inače sklon fantastičnom, irski redatelj posljedično i u Ondine većim narativnim dijelom kreira delikatan osjećaj nadrealnog i čudesnog u svakodnevnom, podcrtavajući univerzalnost arhaičnog zadržavanjem njegove kvintesencijalne moralne potke, no finalno se odlučuje na razbijanje čarolije interuptivnim twistom, sistematično rušeći, subverzirajući i dekonstruirajući trope bajkovitog; tim činom film pak pretvarajući u jedan veliki trompe l'oeil – manjkavim striktnim odlučivanjem za jednu od dvije opcije, nepotrebnim odgovorom na pitanje što je istina (a što optičko-mentalna varka).
Lirska fotografija ruralne Irske sivozelenih tonova kao u vodenoj izmaglici, evokaciji vlažno-zagušljivog, depresivno-ktoničkog aspekta mitoloških bića voda, ribarskih mreža, dugih kosa i morskih trava, legendarnog Christophera Doylea, daje opipljivu teksturu simbolizmu iz (i opet natrag u) životinja(e) metamorfoziranih djevojaka – simbola čarolija vode i ljubavi, povezanih sa smrću ili opčinjenosti koja vodi do gubitka razuma. Islandska Tuljanova djeva, legende nomadskih Sama, tuljanice škotske predaje, slavenska bića jezera, potoka, zdenaca, izvora, vodenih tokova ili sjena ponekih stabala, tako su dobile posvetu u ovom malom i šarmantnom djelu uvijek zanimljivog redatelja; unikatno podcrtanu onostranom glazbom Sigur Rósovca Kjartana Sveinssona, te je prava šteta da fina potka twighlight-senzibiliteta nije iznesena do samoga kraja, izgubivši čaroliju negdje putem.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 27. studenoga 2010.
