Vještina skladatelja

Ljubomora (Cracks), red. Jordan Scott, sklad. Javier Navarrete

• Premda je skladatelju Javieru Navarreteu filmografija sve bogatija, njegovo se ime još uvijek prepoznaje samo uz fantastično-realističan film Guillerma del Tora Panov labirint. Impresivna poput filma, partitura je u tom filmu privukla pozornost široke javnosti – do te mjere, da je skladateljski stil ostao prepoznatljiv i nakon niza godina. Njegov je skladateljski potpis u filmu Ljubomora redateljice Jordan Scott bio očit odmah nakon prvoga tona. I ovaj put se radilo o filmu koji među najnevinije likove unosi tamne tonove koji izravno vode u tragediju. Ali tragediju, kako poručuje redateljica, ne treba shvatiti konačno, jer iz svakoga se zla rodi i ponešto dobra.
  
  Redateljičine zamisli o djevojačkom internatu skladatelj je pomno prenosio u filmsku partituru. No skladatelj je razmišljao o istoj temi, ali drugačije: glazba, koje u filmu doista ima mnogo i koja, na sebi svojstveni način (posebice inzistiranjem na metru valcera) nastoji prikazati svijetlu i tamnu stranu – vodi vlastiti život. Dok se kroz redateljičine oči od početka nazire tragedija, skladatelj je ne vidi. Ili, bolje rečeno, vidi je kroz zamagljene naočale. Tako se Navarreteova glazba predstavlja kao autonomna, samosvojna, odnosno kao sebi odana pripovjedačica filmskog sadržaja.
  
  Već to govori o posebnosti i kvaliteti partiture. A osim njezinog specifičnog odnosa prema filmskom sadržaju, tu su i specifične glazbene karakteristike. Najprije se primjećuje neprestani, gotovo kružni tijek glazbe koji podsjeća na kretanje dionica Philipa Glassa, Alexandera Desplata i Erica Satiea. Zatim pozornost zaokuplja specifična boja (također tipična za navedene uzore). Partitura je skladana uglavnom za glasovir, koji se povremeno tretira kao vodeći instrument, a povremeno kao instrument upleten u tkivo malog orkestra, pa se kolorit stapa s bojama pojedinih orkestralnih solo-instrumenata (uglavnom puhačkih), da bi negdje pri sredini filma postalo jasno da se skladatelj poigrava i bojama gudača.
  
  Violončelo, naime, u svojoj srednje dubokoj lagi, često postaje nositeljem melodije, a ona se nerijetko isprepleće s melodijama ostalih gudačkih dionica. Zbog toga, uslijed sve bogatijih kontrapunktičkih odnosa, violončelo parira glasoviru, a zajedno pariraju ostalim gudačima. A to je samo jedna od skladateljskih igara koje, međutim, tu ne staju (jedan je primjer glazba za ponoćni tulum koja se, usljed pomoći harmonike, očigledno stilski mijenja te počinje nositi folklorne karakteristike, dok je drugi primjer fantastično isprepletanje glazbe kao jedne dionice i naracije, odnosno čitanja pisma na kraju filma kao druge glazbene dionice).
  
  Navarreteov je harmonijski jezik produžetak njegovog načina bojanja partiture. Harmonije su (za filmsku glazbu) uobičajeno dijatonske, ali je očito da im skladatelj rado dodaje poneki mali twist, pa još jedan, pa još jedan – tako da unutar postojeće dijatonike neprestano vrebaju ugodna iznenađenja za svako glazbeno izvježbano uho. Ti se mali obrati nastavljaju i na melodijskom planu. U filmu je zapravo teško odrediti teme koje je na putu kući moguće zviždati. To je rezultat same gradnje tema, koje su stvarane filigranski, od detalja do detalja, pri čemu pojedini elementi (motivi) postaju važniji od samih tema i pijevnih melodija.
  
  Sve to, kao i uklapanje glazbe u niz prizorno prisutnih glazbi (kao što su djevojački zbor s početka filma, mali gudački sastav koji uvježbava Beethovenovu Devetu simfoniju netom prije dolaska princeze Fiamme, te niz pjesama iz tridesetih godina koji služe kao podstrek plivačkom timu gđice G), govori o skladateljskoj vještini. S druge strane, postupanje s odnosom glazba-tišina (film je prepunjen glazbom, ali u ključnim trenucima, koji razigrani djevojački život okreću prema gruboj stvarnosti, glazba izostaje), govori o izvrsnoj suradnji redateljice i skladatelja. Naposljetku, mislim da sve navedeno dovoljno govori  u prilog glazbe, a i u prilog filma, što je, nadam se, dovoljna preporuka za gledanje i slušanje.
  
  © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 15. studenoga 2010
  
  Read the English version of the text

Piše:

Irena
Paulus