David Fincher je uvijek bio na glasu kao osviješten autor koji se vješto infiltrirao u holivudski mainstream, nakon što je dugi niz godina proveo u glazbenoj industriji snimajući spotove, kako bi toj istoj publici, navikloj na raskošne spektakle sa svojim omiljenim i preplaćenim glumačkim zvijezdama u glavnim ulogama, nastojao predočiti svijet u kojem žive. Svijet koji su oslikavali njegovi filmovi često je bio prožet mračnim i pesimističnim akcentima, a otuđenje je ključna kategoriju koju je nastojao poprilično inovativno i nemilosrdno razmatrati.
Na sličnome tragu je i Društvena mreža te bih se stoga usudio se reći da je za početak ovog stoljeća ovaj film ono što je Klub boraca bio za devedesete – generacijski film desetljeća, samo što Mreža vjerojatno nikada neće steći kultni status jer joj nedostaje oporosti i bezobraznosti potonjega, što samo znači da je Fincher kao redatelj donekle u zadnjih desetak godina otupio svoju oštricu opakoga društvenoga kroničara. I dok su devedesete kao desetljeće grungea, britpopa, milenijske anksioznosti i sve veće spektakulizacije egzistencije bile poprilično, sudeći po Klubu boraca, shizofrene, dvijetisućite su era društvenih mreža – My Spacea i Facebooka, te kraja bilo kakvoga oblika privatnosti jer ako niste na Facebooku ili My Spaceu, to znači da – ne postojite.
Facebook je postao globalni društveni fenomen, točka oko koje su se te se još uvijek vode brojne medijsko-kulturološke rasprave. Film dobro naznačava svoju startnu poziciju te je obavija velom dvoznačnosti – je li posrijedi tek dobro odrađen posao kojim su njegovi osnivači namlatili brdo novca na staroj ljudskoj želji da voajeristički zaviruju u tuđe živote te na narcističkoj želji većine ljudi da se pokazuju (virtualnom, dakle imaginatnom) svijetu ili je pak posrijedi sasvim novo strukturiranje društvenih odnosa, koje će primat preuzeti u skoroj budućnosti. Fincher vješto balansira između naznačenih smjernica, poigravajući se stavovima i osjećajima samih gledatelja.
Klub boraca nije imao potrebe ulagivati se publici, nego joj pružiti zrcalnu sliku o njoj samoj bez obzira hoće li ona nastaviti uživati u svom simptomu ili ga osvijestiti, a Društvena mreža je pomalo kalkulantski film u svojoj dopadljivosti, premda je društveni segment filma poprilično dobro pogođen, mnogo bolje nego u redateljevu prethodnom filmu Neobična priča o Benjaminu Buttonu. Spomenuti film je nastojao biti višeslojna društveno-političko-povijesna freska Sjedinjenih Američkih Država, po uzoru na Zemeckisova Forresta Gumpa, premda se tako napadno nastojao svidjeti širokoj publici, često upadajući u najbezličniji američki kičeraj te pretjeranu sentimenatlnost. U Društvenoj mreži pak Fincher Marka Zuckerberga nastoji portretirati kao pomalo pogubljena mladića koji je napravio računalnu društvenu revoluciju samo zbog nesretne ljubavi. Ali, za razliku od razvučenoga Benjamina Buttona koji gledatelje ostavlja ravnodušnima, Društvena mreža svojim gledateljima ostavlja krajnje gorak okus u ustima, sugerirajući im da, što god mislili i tvrdili, vjerojatno su i sami postali dijelom mreže.
Opasni stari Fincher još se uvijek osjeti kroz redateljeva poigravanja s percepcijom i očekivanjima gledatelja (prisjetite se samo Sedam ili njegovog ponešto slabijeg filma Soba panike). Autor je sasvim svjestan kako se njegovo djelo obraća uspavanoj i otuđenoj generaciji koja svoje slobodno, a vjerojatrno i ono radno, vrijeme provodi na društvenim mrežama s čijim ih kreatorom nastoji filmom upoznati. Međutim, Fincher je po pitanju Marka Zuckerberga poprilično ambivalentan. S jedne strane ga portretira kao poprilično odbojnog, kalkulantskog te nadasve autističnoga studenta, a s druge strane ipak nastoji ocrtati njegove pozitivne strane te određeni osjećaj humanosti koji se ipak krije ispod hladne geekovske površine. Takav lik često u isto vrijeme nosi više proturječnih osobina. Primjerice, segment filma koji se odvija na suđenju poprilično dobro secira takvu karakternu neuravnoteženost u kojem je lik istovremeno hladnokrvan prema nekadašnjem najboljem prijatelju koji ga tuži, ali u isto vrijeme i dalje osjeća svojevrsnu naklonost prema njemu. Dobro odabrani Jesse Eisenberg (The Aquid and the Whale) svojom odmjerenom interpretacijom izvrsno podcrtava navedenu ambivalenciju te neprestano klizi u luku od antipatičnosti do simpatičnosti, od odbojnosti do sažaljenja. Općenito, redatelj je u radu s glumcima vrlo dobar, a tu mislim i na glumačke interpretacije Andrewa Garfielda (Jaganjci i lavovi, Imaginarij dr. Parnasusa) te Justina Timberlakea, u efektnoj ulozi suosnivača Napstera Seana Parkera.
Redatelju je Zuckerberg također polazišna točka oko koje gradi svoju društvenu fresku pa ga samo portretiranje lika ipak ne zanima u tolikoj mjeri koliko mu služi kao povod za seciranje društva, koje u svojim ponajboljim dijelovima postaje prava mala društvena satira. Stoga je i naracije razdijeljena na dvije razine – naraciju prvoga te naraciju drugoga stupnja. Naracija prvoga stupnja je okvir, koji je smješten u sudnicu te se prati dva sudska procesa, odnosno tužbe protiv Zuckerberga te razmatra stanje nakon osnivanja Facebooka. Naracija drugoga stupnja pak objašnjava kako je došlo do nastanka Facebooka te pokretanja tužbi, koje su rezultat, s jedne strane, potencijalne krađe ideje, a s druge strane beskrupuloznoga isključivanja iz igre suosnivača dotične društvene mreže i Markova najboljeg prijatelja Eduarda Daverina (Andrew Garfield). U oba narativna segmenta Fincherov je redateljski rukopis ponešto tradicionalniji nego u ranijim mu naslovima pa njegova kamera, unatoč brojnim poigravanjima kutovima snimanja te efektnim montažnim rješenjima, ne penetrira tako bezobrazno i voajeristički u egzistencijalne i društvene odnose protagonista filma.
Klasičan redateljski pristup, vrlo nalik na Benjamina Buttona, karakterističan je i za ovaj film, što samo ponovno svjedoči kako se redatelj postaje možda odveć pristojan. Naracija prvoga stupnja pak služi, unatoč tome što manje-više podilazi konvencijama sudskoga filma, da se dodatno podcrta dvojaki aspekt glavnoga lika, a naracija drugoga stupnja služi ponajprije ostvarivanju društvene satire, koja progovara o odnosu privilegiranih i neprivilegiranih. Socijalna stratifikacija, studentski život i odnosi na Harvardu, novac i karijerizam situacije su koje Fincher ironično i satirično razmatra, snimivši film koji o današnjoj Americi govori mnogo više od brojnih drugih, znatno pretencioznijih naslova.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. studenoga 2010.
