Obično je Hollywood taj koji voli posezati ili za europskim filmskim blagom ili za komercijalno uspješnim ostvarenjima koje može ponovno prodati američkoj publici koju silno zamara gledati filmove na neengleskim jezicima jer mora čitati titlove. Srcolomac pak nudi sasvim drugačiju situaciju u kojoj se Europa odlučila igrati Hollywooda, premda to nikada nije slutilo na dobro. Posebice kada Europa pokušava prepisati obrazac američke romantične komedije, podžanra koji danas vjerojatno uživa status jednoga od najomraženijih, koji se u tolikoj mjeri i na već toliko načina nemaštovito reciklira iz filma u film u bjesomućnoj potrazi za profitom, često na najbanalniji način promičući kulturološki sasvim nazadne ideje.
Film Pascala Chaumeila ipak ima toliko blesavu priču da uskoro zasigurno možemo očekivati američki prepravak s barem dvije velike zvijezde u glavnim ulogama. Mali je problem u tome što je Sandra Bullock nakon nenadane i neshvatljive umjetničke afirmacije, koju je doživjela s Pričom o prvaku, odlučila zauvijek reći „Ne!“ romantičnim komedijama, a Meg Ryan je već dugo pred mirovinom, nakon što je Jane Campion (Piano, Anđeo za mojim stolom) u svom nesretnom In the Cut nije uspjela preobratiti u ozbiljnu glumicu, pa ostaje otvorenim tko bi mogao preuzeti ulogu koju u originalu tumači Vanessa Paradis. Raskošni, skupi i otmjeni Monte Carlo svakako mogao bi, i vjerojatno će, zamijeniti Las Vegas, kao njegova vulgarizirana verzija, u kojoj će francuski glamur zamijeniti američki kič i raspojasane niske strasti.
Romain Duris (Dans Paris, Persecution) glumi Alexa Lippija, stručnjaka za prekide veza, odnosno razdvajanje parova u kojima je jedna strana nesretna sa svojim partnerima ili njihovi prijatelji i obitelj smatraju da su nesretni te da njihovi partneri nisu dovoljno dobri. Stručnjaci za prekid veze, planeri vjenčanja, dekorateri svadbenih torti – sve su to tipični junaci romantičnih komedija, a što bizarnije, to je očito publici više privlačnije. Scenaristima Laurentu Zeitounu, Jeremyju Doneru i Yohanu Grombu navedeno nije bilo dovoljno pa su u priču uveli i srpsku mafiju kojoj je Alex dužan pa je primoran prihvatiti poprilično težak zadatak kako bi namaknuo novac. Jedna od njegovih vrlina je u tome što se nikada nije zaljubio u ženu koju je zavodio te time osvještavao činjenicu da njezin partner nije što ona želi u ovome životu, premda film predvidljivo sugerira kako bi se to do samoga raspleta i moglo promijeniti.
Upravo predvidljivost cjeline je ono što najviše smeta u filmu, čak i ako zanemarite sasvim bizarnu priču, ne možete zanemariti činjenicu kako scenaristi nisu bili osobito maštoviti i inventivni te da ste spomenuti fabularni klišej već nebrojeno puta gledali. Redatelj Chaumeil također je sasvim konvencionalni filmaš koji u svom rukopisu nije sklon eksperimentu, nego naraciju razvija pregledno i smireno, u skladu sa zahtjevima žanrovskih konvencija, što svakako ne doprinosi osvježavanju već viđenih situacija, zapleta i raspleta.
S druge strane, kemija između Romaina Durisa i Vanesse Paradis svakako djeluje, što ne treba zanemariti, a film ima i nekoliko duhovitih prizora, premda likovi srpskih mafijaša i njihovih nabildanih tjelohranitelja ili glumljenje poljskoga vodoinstalatera s fudbalerkom predstavljaju nisko posrtanje u najbezličnije i sasvim neduhovite stereotipe. Referiranje na kičastu popularnu kulturu osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća koje se ostvaruje teško slušljivim pjesama Whama te pozivanje na pepeljugaste filmske naslove poput Prljavoga plesa, koje je publika nekoć obožavala, simpatična su dosjetka koja je mogla biti efektnije iskorištena.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. listopada 2010.
