Izuzetan naslov američke nezavisne kinematografije, ujedno etnografski dokument vremena, mjesta i do zastrašujućeg ogoljelih ljudi južnjačkog ruralnoga gotha, te regionalni triler noir sa snažnim elementima grotesknog, pronositelj sirove poezije pesimizma, Zimska kost drugi je film talentirane, usmjerene, sigurne i odmjerene, uvijek minimalistične redateljice Debre Granik, nastao po romanu autentičnog svjedoka i stanovnika gorštačke hillbilly, redneck zajednice bjelačkog šljama Daniela Woodrella. Granik sijedi njegove stope i pušta svoj film da živi među tim ljudima, nikad iznad njih; u njihovim sirovim i siromašnim okruženjima i kolibama sa strujom, televizijom i kamionima, ali opet odsječenima od suvremenosti, kao kakvim jezivim reliktima i podsjetnicima nedostižnog. Njegov distinktivan univerzum po senzibilitetu vrlo je blizak naturalističko-verističkoj književničkoj tradiciji gotsko južnjačkoga stila, obilježenog regionalnim lokacijama te grotesknim i karikiranim likovima à la William Faulkner ili Flannery O'Connor, ujedno posveta istoj.
Stoga se i snimatelj Michael McDonough odlučuje upravo na lokacijsko snimanje, maestralno kvazi-dokumentarističkim realizmom loveći originalnu hladnu i grubu ljepotu Ozarksa u Missouriju. I iako fotografijom i odabirom kadrova i ispijenih bezubih fizionomija sirotinje itekako evocira velike fotografe američke ere depresije – Velike krize, Dorotheu Lange, Walkera Evansa, Arthura Rothsteina ili Carla Mydansa, ipak nije puki vizualni antologijski vintaž; radije afirmacija stoičkog humanizma i kroz infernalne situacije (ludilo – katatonijski stupor junakinjine majke, narkomanija – većine brđana, umorstva, sakaćenja…).
Junakinja je tinejdžerka Ree, razborita buntovnica protiv ustajalih pravila zatvorene zajednice, čiji je poduhvat pronalaženja oca-kriminalca strukturiran u formi drevne odiseje – arhajskog putovanja koje uvijek dovodi do nekakvog eksterijernog razrješenja ili internog samo-otkrića, ali ga je svakako neminovno poduzeti – u svrhu razbijanja stagnacije i kretanja prema naprijed. Ree glumi Jennifer Lawrence, izuzetna mlada glumica, devetnaestogodišnje otkriće i nova zvijezda koja je zaslužila Oscar-nominaciju i nagradu (ali spomenuti treba i uvijek odličnog Johna Hawkesa). Otkrivajući usput intrigantne (ženske) strukture moći u brdima, svoj nasilan i stiliziran film redateljica je ispričala jednostavnom i čistom pričom, bez suvišnih detaljiziranja, škrto a efektno, poput same prirode njegovih stanovnika, pa Zimska kost nije uzalud proglašena američkim filmom godine.
Eteričan, dirljiv i iskren pogled na život zlostavljane jedanaestogodišnje djevojčice Lucy donosi izuzetna glumica Samantha Morton u svom redateljskom debiju Nevoljena. Crpeći iz vlastitog bolnog iskustva, Morton se odabranim stilističkim postupcima otkriva senzibilnom filmašicom delikatne provenijencije, čiji je lirski osjećaj nalik onome izuzetne belgijske redateljice Patrice Toye ili pak sjajne Lynne Ramsey. Inteligentno i s mjerom, taktom i strpljivošću kadrirajući snimke te pažljivo gradeći atmosferu, umješno evocira teret izolacije i osame kakav odbačeno dijete može osjećati. Osobito se zanimljivim odabirom ističe kadriranje scena iz dječje perspektive, pri čemu se odrasli snimaju samo do trupa odnosno lica su im najčešće odsječena i ne vide se, ispadaju iz kadra, a važnost se pridaje sitnicama kakve bi upravo dijete primijetilo.
Intenzivno ozbiljan i u temi i u pristupu i realizaciji iste, nikad predidaktičan ili eksploatacijski, neobične ravnoteže između snovitog i dokumentarističkog, vrlo osobna i prepoznatljiva štiha jednostavnosti, Nevoljena je ipak pomalo pre-arty i spor, ponešto predug meditativan naslov koji nije za širu publiku; s boljim montažerom ili iskusnijim redateljem dao bi se kratiti, čime bi postao napetiji a manje snolik te se ka klimaksu kretao brže i dinamičnije odnosno kao cjelina bi bio ritmičniji i zaokruženiji te posljedično, gledljiviji.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 23. listopada 2010.
