Iako je pravi motiv ubojstva iz časti najčešće kruti tradicionalan sistem bez prostora za varijacije, u svom debiju Kad odemo redateljica Feo Aladag pokušava pokazati da u njemu nema pobjednika; prestiž i ugled obitelji koji se toliko drastičnim činom nastoji povratiti zauvijek je narušen, jednako kao i njen vlastiti duševni mir. Konzervativniji dijelovi Turske, Sredozemlje, Bliski Istok, ne zaziru od takvih, radikalno ritualnih metoda obračuna nad ženama – bilo zbog ljubavnih afera, bilo zbog bijega iz nesretnih brakova i sličnih delikata. Ipak, Aladag inteligentno razotkriva svu apsurdnost dinamike takvih čina te naglašava perspektivu samih izvršitelja kazne – članova obečašćene obitelji i njihovih psihičkih turbulencija pri donošenju neizbježne odluke – mahom rastrganih između obiteljske ljubavi prema prekršitelju i osuđujućeg pritiska fiksno zadanih okvira zajednice. Jednakim se motivom, izrazito sugestivno, 2006. bavio i švedski film iz 2006. godine Kad padne mrak (När mörkret faller) Andersa Nilssona s tri short-cut priče o ljudima u opasnosti od strane obitelji i/li društva, pri čemu je najkonzistentnija i najuspjelija upravo ona o kompleksnim mehanizmima unutar obiteljskih struktura u slučaju zločina zbog časti u uznemirujućoj priči o Leyli i Nini.
Mračna studija o nasilju Kad odemo, socijalno elaborirana, s kompleksnim i empatijskim likovima u sociokulturalnim konstruktima, koja govori o važnim pitanjima, ujedno ukazuje da i neke kulturne norme moraju imati svoje granice. Multikulturalno društvo u kojem živimo mora potencirati zajedničke sličnosti – nikad različitosti, poručuje autorica. Odličan ansambl-cast nose Sibel Kekilli (izrazito podsjeća na Sandru Oh), koja ima izrazitu screen presence i ekspresivan pogled koji prenosi čitavu paletu emocija te Derya Alabora kao majka (vrlo nalik Brendi Blethyn). Riječ je o intenzivnom, napetom, odvažnom debiju o ljudskim pravima, šokantnog i originalnog zapleta koji se bavi društvenim stupicama, konstantno ostajući film sa stavom, koji iako dirljiv nikad ne eksploatira svoju kontroverznu temu.
U loachovski socrealističkoj tradiciji pak redatelj Babak Najafi prikazuje isječak života svog zlostavljanog i povučenog junaka – tinejdžera Sebbea, senzibilnog i poslušnog mladića koji trpi i u školi od strane vršnjaka i u kući od vječno nezadovoljne i od života umorne majke; pa iako je motiv mučene mladeži već toliko puta viđen na filmu, potisnuti bijes koji nasilje za sobom nosi Najafi pokazuje na vrlo umješan način, na tragu Van Santova remek-djela Slon odnosno svog vrsnog švedskog prethodnika Neka uđe onaj pravi. Glavna mu je prednost moćno opserviran i razrađen odnos roditelj-dijete u zanimljivo odabranoj, nižoj društvenoj klasi Šveđana, rjeđe obrađivanoj i viđenoj na filmu. Ipak, redateljev postupak razrješenja inter/eksternoga dječakova sukoba ne zastranjuje u neprimjerenoj i dramatičnoj over the top tragici, radije nudeći rezonantno i zadovoljavajuće finale. Istaknuti treba upečatljivog i simpatičnog sedamnaestogodišnjega glumca Sebastiana Hiort af Ornäsa u naslovnoj ulozi, pravo otkriće – koji pruža emotivno uvjerljivu izvedbu te projicira intenzitet i bol koji energizira ekran tijekom mnogih krupnih planova filma.
Spor ritam naracije i isprani monokromatski kolorit plavo-sivkaste palete na zimsko-vjetrovitim lokacijama, uokviren distancirano-intelektualiziranim kadrovima snimatelja Simona Pramstena dodatno podcrtavaju izoliranost i otuđenost protagonista; a redateljeva odluka da film obogati dvama snažnim simboličkim motivima dodatno obogaćuje i produbljuje radnju. Prvi je od njih ominozni crni pas – evokator Anubisa, Thotha, Kerbera ili Hekate, ktoničkih božanstava podzemnih svjetova i indikator da se vidjelac približava instinktivnom svijetu koji treba osvijetliti; drugi pak zlokobna crvena jakna (glavni objekt zapleta djela) – čija simbolički eksteriozirana boja najavljuje opasnost, ambivalentnu neizdeferenciranu moć. Upravo taj centralni rukavac radnje vezan uz crvenu jaknu nositelj je snažna dramatskog potencijala koji postiže uredan klimaks i konačno – katarzu, a Najafija predstavlja kao talentiranog redatelja od kojeg se mnogo može očekivati i u budućnosti.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 22. listopada 2010.
