U novom filmu Xaviera Dolana (Ubio sam majku) sve je vizualno krajnje stilizirano, u tolikoj mjeri da se niti Douglas Sirk i Wong Kar-Wai zajedno ne bi postidjeli koliko boje na kaputu njegove heroine Marije (Monia Chokri) odgovaraju pepeljari koju drži na nekom od tuluma kako bi otresala pepeo sa svoje vjerojatno trideset i šeste cigarete taj dan ili suodnos majice koju je odjenula i pinky zastora u njezinom stanu. Sako i hlače njegova osjećajna junaka Francisa (glumi ga sam Dolan) pak savršeno odgovaraju ozračju ulice kojom se netom kreće. Svaka boja treba biti na svome mjestu i savršeno odgovarati okruženju, kao i emocionalnom ili psihičkom stanju protagonista. Izmišljene ljubavi tako su iskasapljeni Douglas Sirk i Wong Kar-Wai (a to ne mislim u negativnom smislu) za postemtivijevsku generaciju na speedu i društvenim mrežama, koja brzo živi, ali i osjeća krajnju egzistencijalnu tjeskobu jer im je sve dopušteno pa time i monotono.
I dok je cijele devedesete godine dvadesetoga stoljeća obilježila takozvana generacija X, koja je i sama ubrzo postala vrlo pomodan trend u popularnoj kulturi, i koja je mahom služila kao skupna oznaka za osobe rođene u razdoblju od šezdesetih do osamdesetih godina te odrasale u istom periodu, a koje je karakterizirao nedostatak optimizma za budućnost, cinizam, nihilizam, otuđenje i skepticizam, odbacivanje tradicionalnih vrijednosti i instituacija poput obitelji, braka i religije, na kraju prvoga desetljeća novoga stoljeća imamo narcističke subjekte koji se poistovjećuju s produktima popularne kulture te svoj individualizam šire do krajnjih granica.
Dolanovi su protagonisti u potpunosti osvješteni i usklađeni s vremena u kojem žive, o čemu sjedoče ne samo brojne reference na filmsku i televizijsku baštinu (Blade Runner i Zvjezdane staze), nego i na književnost pa oni žive svojevrsni izmišljeni život, kao što su zamišljene i njihove ljubavi, kako to i sam naslov filma sugerira. Vrlo simptomatičan i simpatičan je prizor uoči završnice filma kada Maria poziva Francisa na čaj jer je kupila vrlo classy čajni set, da bi mu se potom ispričala jer je zaboravila kupiti – kolačice madeleine.
Maria u svom retro izdanju u rasponu od frizure do odjeće te dekoracije interijera vlastitoga stana djeluje poput grublje preslike Audrey Hepburn, a Francis na potpuno analogan način djeluje poput nešto nježnije queer inačice Jamesa Deana. Kako film uostalom i vrvi referencama na popularnu kulturu, tako se i Maria izravno poistovjećuje s Hepburnovom, a Francis prilikom posjeta frizerki, ironično, pokazuje upravo fotografiju Jamesa Deana. Oni jednostavno žele biti drugačiji, posebniji, premda ih redatelj tretira poput svojih pažljivo i brižno, nadasve pedantno uređenih i ulickanih Kena i Barbie koje pokazuje po tulumima, ulicama i stanovima Montreala, u kojima djeluju kao da su ispali iz nekoga sasvim drugoga filma, krećući se stilizirano i ušminkano kroz prostor u nebrojenim slow motionima, što je očita referenca na Kar-Waija i njegov izvrstan film Raspoloženi za ljubav.
Glasno i efektno korištenje soundtracka koji vrvi pop klasicima poput Daliline pjesme Bang Bang i suvremenim alternativnim hitovima poput Keep the Sreets Empty for Me Fever Ray, ukomponiranih u krajnje erotizirane kadrove kojima u slow motionu klize njegovi protagonisti, također su jedna od najoriginalnijih i najurnebesnijih posveta Kar-Waiju. Postoji određeni suodnos između načina na koji žive Dolanovi protagonisti i njegova redateljskog rukopisa. Njegovi subjekti imitiraju popularne ikone, a redatelj se sam pretvara kao da snima nečiji tuđi film, ali izokreće situaciju pa stilske, režijske i montažne postupke svojih uzora koristi u ironijske svrhe (Kar Wai, recimo, koristi klasičnu parituru, a Dolan popularnu glazbu).
Štoviše, Dolanovi Ken i Barbie su u skladu s narcističkim konceptom kulture u koju su uronjenji seksualno osviješteni, ali i konzumeristički usmjereni te nadasve – neurotični. Maria neizmjerno mnogo puši jer je to očito smiruje, a Francis grize nokte. A moguće je da su i seksualno te emocionalno neispunjeni. Barem tako sugerira redateljev ljubavni trokut, samo što sada nemamo dva dečka koja se bore za istu djevojku, nego djevojku i dečka koji pretendiraju na istoga dečka.
Treći je bitan lik filma Nicolas (Niels Schenider) koji svojim običnim, svakodnevnim stilom i izgledom svakako čini kontrpunkt krajnje stiliziranom i ušminkanom dvojcu, a svojom seksualnom ambivalentnošću provocira i Mariju i Francisa. Redateljeva kamera gotovo fetištički i krajnje erotizirano ponovno u nizu slow-motion krupnih kadrova i oštrih montažnih rezova često promatra Francisovo lice dok govori ili puši cigaretu. U tom je trenutku gledatelj sasvim postavljen u perspektivu Francisa i Marije, koji promatraju Nicolasa kao svojevrsni hodajući seks, premda on u filmu više djeluju kao onaj čimbenik za kojega dvojac fantazijski vjeruje da ih može učiniti sretnima i potpunima, iako im neprestano izmiče. Zanimljivo je također što predmet njihove žudnje, iako njihovih godina, izgleda kao jedva punoljetan srednjoškolac, što je samo još jedna Dolanova ironična upadica. Naravno, uz tu da Schneider neizmjerno podsjeća na Louisa Garrela (Sanjari, Ljubavne pjesme), koji se i sam pojavljuje u završnici filma, pogodit ćete, kao novi predmet žudnje dvojca.
Sama priča filma uokvirena je pseudodokumentanim snimkama niza govornika koji iznose vlastita zapažanja, promišljanja i osjećaje o ljudima s kojima su nekoć bili u vezama. Čini se kako je spomenuti okvir nepotreban jer nije posrijedi osobito originalan niti inovativan postupak, a jedino je zanimljiv što se kroz ispovijedi niza govornika naznačuju osnovne motivske preokupacije filma, koji progovara na zanimljiv način o ljudima koji nisu spremni na emocionalno vezivanje, iako to zapravo silno žele. Međutim, Dolanu priča ionako nije presudno bitna – naglasak je na stilu, kao što je i njegovim protagonistima često bitnija samo poza.
Izmišljene ljubavi vrlo su duhovit film redatelja koji se poprilično samosvjesno želi pohvaliti svojom filmskom i inom kulturom. Naposljetku ne treba zaboraviti spomenuti razigranu i uvjerljivu glumačku postavu u kojoj između svo troje glumaca postoji uočljiva kemija, premda film krade izvrsna Monia Chokri.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. listopada 2010.
