Kad se trči zavičajni krug

Sedamdeset i dva dana, red. Danilo Šerbedžija

• 
  „Sedamdeset i dva dana na mom srcu leži rana...“ – stihovi su to poznate sevdalinke u nezaboravnoj interpretaciji Mehe Puzića (malo kasnije i Predraga Cuneta Gojkovića). Debitantski film dosadašnjeg, uglavnom, televizijskog redatelja Danila Šerbedžije, naslovljen je upravo sa Sedamdeset i dva dana. Zašto? Ne zna se, barem se tako čini piscu ovih redaka. No, ono što se sasvim sigurno zna jest da ovaj debitantski naslov neće puno značiti u hrvatskoj kinematografiji. Komedija, odnosno crna komedija odabrani je idiom ovog filma. Koliko recepcijski atraktivan toliko i autorski zahtjevan. Naizgled prijemčiva faktura komičnog, na rubu grotesknog i bizarnog razvija se u trilerski zaplet. No taj je zaplet toliko prediviv i redateljski neinventivan da ga ustvari – nema.
  
  Pripovijest Sedamdeset i dva dana smještena je u rodni kraj glumačkog protagonista Rade Šerbedžije. On tumači Maneta Paripovića, rudimentarnu ličku glavu porodice u kojoj se, osim jedne nepokretne babe, (s)nalaze sami muškarci. U tradicionalnoj patrijarhalnoj sredini ti su muškarci zapravo tek paraziti koji žive od jedne žene. Naime, baba Neđa (Mira Banjac) nasljeđuje američku penziju od svog, davno u ratu poginulog supruga. U toj penziji, zapravo u njezinu iščekivanju sadržan je sukus smisla muških egzistencija u Sedamdeset i dva dana. (Sličnu sliku patrijarhata nudi svojedobno popularna televizijska serija Živka Nikolića Đekna još nije umrla, a kad će, ne znamo!)
  
  Nakon što baba umre, Mane se, na nagovor retardiranog sina Todora (Živko Anočić) odlučuje za otmicu, odnosno nabavku zamjenske babe. Ipak, dramaturški naboj zapravo izostaje, a ono što čini filmsku fakturu jesu više-manje uspjele tragi-komične situacije. Kako se film bliži kraju, tragične prevladavaju. No, tragika gubi na uvjerljivosti baš zbog naglašene grotesknosti protagonista.
  
  Film koji se namah prepoznaje u Sedamdeset i dva dana jest klasik ex-YU kinematografije Maratonci trče počasni krug (1982) Slobodana Šijana. Brojni muškarci s primitivnom, tiranskom glavom porodice, groteskne komične situacije, stripovski karakteri... neke su od zajedničkih izvanjskih odlika dvaju filmova. Ali, zadnjespomenuti stripovski karakteri kod Šijana, a posebice kod njihova dramskog autora i scenarista Dušana Kovačevića, imaju punokrvnost i dubinu. Kod Šerbedžije mlađeg, međutim, tome nije slučaj. Izuzev glavnog protagonista negativca – a uloge negativaca i obilježavaju američki opus Šerbedžije starijeg! – ostali su likovi poprilično plošni i ne izlaze iz okvira tanašne pripovijesti Sedamdeset i dva dana. Primjerice, najmlađi član porodice Branja (Krešimir Mikić) ne uspijeva se uobličiti kao buntovnik, nego prije kao nemoćni rock-glazbenik, zasjenjen ličkom planinom Kapelom. (Band iz filma inferioran je i nezanimljiv stereotip.)
  
  Lik koji u Maratoncima predstavlja pobunjenički karakter, Mirko Topalović (Bogdan Diklić), tamo doista uspijeva razoriti porodičnu tiraniju, čijem se fatalizmu suprotstavio. Jednako tako, Maratonci su i u svojoj grotesknosti uspjeli sačuvati duhovitost svog očitog predloška – stripa Alan Ford! – koja prečesto izostaje u 72 dana. (Lik babe u kolicima drži ovu vezu s Brojem Jedan i u Šerbedžijinu filmu.) Suspense-dimenzija, pak, potpuno izostaje već nakon nekoliko prvih sekvenci. U traktorskoj vožnji Maneta, Srbina i Mileta (Dejan Aćimović), Hrvata, paradigmatskih suprotstavljenih (po)ratnih strana u vrletima Like, već se navješćuje mina koja će kazniti začetnika svih nevolja ovog filma.
  
  Društvenoj (pa i geografska) situiranost Sedamdeset i dva dana dana je stereotipno, na zasadama političke korektnosti. Srbin iz Hrvatske, naime, pokazuje svu primitivnost svojih zemljaka, stavljajući je u kontekst primitivna suživota, koji je sve prije negoli idiličan. O tomu svjedoči već prvi kadar-znak u kojemu grubi kamen (s ramena) gnječi visibabu! Grubost Ličana, kako Srba tako i Hrvata, predmetom je komike, ali ne i satire. U tom je pogledu mnogo uspjeliji Matanićev odlični Kino Lika (2008). Tek ovlaš dotaknuta nacionalna trvenja na surovom, ali i prelijepome tlu, ne doprinose dramaturškoj uvjerljivosti filma. Razlika između ta dva hrvatska filma vidljiva je u karakterizaciji policajaca. I dok je kod Matanića policajac (Filip Radoš) sjetan, Šerbedžija se utječe stereotipu glupog mileka (Nebojša Glogovac).
  
  Nesporno, Sedamdeset i dva dana nudi nekoliko vrlo duhovitih, komički uspjelih sekvenci. Posebice se može reći da su to dijalozi koji uspjelo skidaju lokalni mentalitet. No, već u prelasku na razinu tjelesnog grotesknost guši duhovitost. Jednako tako, teško se identificirati s likovima koji su svi odreda bez karaktera. Spomenuta predvidljiva dramaturgija, zapravo i komediji oduzima zanimljivost. Pitoresknost cjelokupnog dojma najviše ističe već poslovično odlični Rade Šerbedžija. Tek su nešto manje dojmljivi Osječanin (ovdje iz Ličkog Osika) Krešo Mikić, te Bogdan Diklić, kao životom razočarani otac mu Joja.
  
  Praćen medijskom pompom karakterističnom za ove prostore, Sedamdeset i dva dana otisnuo se na neizvjesnu plovidbu po hrvatskim kinodvoranama. Ključne su riječi u toj plovidbi vezane uz moreplovca Kazališta Ulysses i njegovu obitelj (Lucija tumači bezličnu Liču, Branjinu djevojku). No, hoće li Sedamdeset i dva dana ostati publici u sjećanju duže od sedamdeset i dva dana? Iskreno, sumnjam.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 15. listopada 2010.

Piše:

Marijan
Krivak