Nicole Holofcener, redateljica s reputacijom nezavisne i britke chick-flick autorice za višu klasu, potpisnica nekolicine hvaljenih indie-naslova te po nekoliko epizoda Gilmoreica, Seksa i grada i Dva metra pod zemljom, nipošto nije samo ženska autorica te se njena poetika ne bi smjela promatrati isključivo u takvom, zapravo površnom, rodno ograničenom kontekstu. U svakom slučaju stvarateljica zanimljivih i kompleksnih ženskih karaktera (no nisu li to i Almodovar, Rohmer ili Woody Allen?), Holofcener ujedno progovara i o okolnostima u životu žena te mnogim univerzalnim situacijama – njihovim brakovima, muškarcima i nevjeri, materijalnom i društvenom statusu, obitelji i nesigurnostima i opsesijama djece i odraslih te odnosu prema svakodnevici; ponajviše o vrijednosnim konfliktima – pokušaju življenja konkretne američke više srednje klase na moralan način uslijed osjećaja krivnje zbog privilegiranog statusa a usred pošasti konzumerizma nametnutog kapitalizmom.
Radije ultimativni njujorški upper-class movie, Dar od srca ako i ne prezentira najsimpatičnije likove s kojima se lako poistovjetiti, svakako znalački prenosi poneke crnohumorne, gotovo toshiakijevski ili bunuelovski opservirane situacije – najnaglašenije u sceni večere za obiteljsko-susjedskim stolom koja potiče niz bizarnih i neugodnih katalizatorsko-katarzičnih procesa u već inicijalno morbidnoj situaciji (domaćini su kupci stana a gosti obitelj starice, vlasnice željene nekretnine koja njihovom postaje nakon staričine smrti). Centralna obitelj i inače je okružena motivima umiranja – kao vlasnik antikvarijatnog salona, kupac je i prodavač namještaja koji ostaje nakon preminulih.
Kroz sve se navedeno pokazavši inteligentnom polemičarkom s temeljnim pretpostavkama građanskog društva, Holofcener se ujedno potvrđuje ponajboljom modernom američkom dramatičarkom i kritičarkom trčanja za površnim materijalnim stvarima, a Dar od srca kvintesencijalan je primjerak redateljičine poetike – disciplinirana ansambl story (uz nikad bolju Amandu Peet i mladu nadu Rebeccu Hall, tu je uvijek pouzdana redateljičina muza i alter ego Catherine Keener, glumica već specijalizirana za zajedljive likove, i kao takva savršen odabir za prezentanticu suvremene američke žene); jedan od onih malih indie-naslova koji ne mogu ne biti simpatični, iako su tipični sundanceovski, načelno već viđeni produkti, no uvijek sebi svojstveni opažaji o nesavršenim likovi u jednako nesavršenom svijetu.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 6. listopada 2010.
