Kad zima stegne

57. festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17-24. srpnja, 2010: Majka asfalta, red. Dalibor Matanić

• 
  U filmovima Dalibora Matanića navikli smo na sadržajno bogatstvo, no njegov šesti cjelovečernji rad Majka asfalta (107 min., Hrvatska, 2010.), snimljen prema scenariju Matanića i Tomislava Zajeca, minimalistička je priča o nekoliko neveselih zimskih dana u životu mlađe zagrebačke obitelji (Marija Škaričić, Janko Popović Volarić, Noa Nikolić) u kojoj se kap u čaši (bačvi?) nezadovoljstva prelila baš u vrijeme Božićno-novogodišnjih blagdana. Nakon što jedne noći teška bračna šutnja bude prekinuta muževljevim udarcima, žena odlazi u neizvjesnost, vodeći sa sobom sina osnovnoškolskog uzrasta. Na svom odmetničkom putu njih će dvoje naići će na osamljenog noćnog čuvara shopping centra (Krešimir Mikić).
  
  Od samoga početka uspješno uspostavljen ugođaj frustrirajuće neugode koji odgovara bračnim odnosima glavnih junaka – naglašen smještajem u snježno-zimski gradski ambijent snimljen pomalo prljavo-zrnatom filmskom fotografijom (Vanja Černjul) – najveća je vrlina filma, a pažnju plijene i brojna suptilno djelotvorna redateljska rješenja kao i dojmljive glumačke izvedbe, osobito Janka Popovića Volarića, zvijezde sapunastih televizijskih trakavica koja se debitantskom filmskom ulogom predstavila kao upečatljiva pojava što svojim snažnim prisustvom u kadru u sjećanje priziva neke od nekadašnjih glumačkih veličina s ovih prostora poput, primjerice, pojavnosti Janeza Vrhovca.
  
  No, u 107 minuta trajanja Majke asfalta jednostavno je premalo zanimljivo domišljenih zbivanja, a s obzirom na pretpostavljenu težnju ka realizmu, pa čak i naturalizmu, previše toga odzvanja odveć neuvjerljivo, možda najočitije to da bi majka i mali sin usred hladne zime bez većih problema mogli nekoliko noći prespavati u automobilu. A uz druge filmotvorne postupke, gledateljeva je frustriranost izazvana i nedostatnim nastojanjem ili uspjehom filmaša da prodru u odnose i osobnosti likova. Intrigantno oblikovani i postavljeni, ti naizgled sasvim obični ljudi koji se ponašaju neobično, ostaju zagonetke koje vidimo i promatramo, ali o njima gotovo ništa ne saznajemo. Filmaši su nam ih predstavili, no nisu nas s njima upoznali.
  
  U vještim redateljskim rukama, a Matanić je već zorno dokazao da su njegove takve, minimalistički koncept ne bi smio biti prepreka temeljitijem raščlanjivanju onoga čime se film bavi. Tek usporedbe radi, i zadržavajući se u hrvatskoj kinematografiji, prisjetimo se kako je Tomislav Radić u klasiku Živa istina (smješten u Zagreb, zimi, uz naznake bračnih problema) uz još minimalističkiji pristup itekako dojmljivo oslikao i osobnost junakinje i društvene okolnosti mjesta i vremena u kojem živi.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 23. srpnja 2010.
  

Piše:

Janko
Heidl