Zavaravajuća jednostavnost

57. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17.-24. srpnja, 2010: 2 sunčana dana, red. Ognjen Sviličić

• Kao posljednji konkurent u Nacionalnom programu 57. Festivala igranog filma u Puli prikazan je četvrti cjelovečernji film redatelja i scenarista Ognjena Sviličića, drama 2 sunčana dana (78 min., Hrvatska/Francuska, 2010) u kojem su se, moglo bi se reći, sastale teme i motivi u istom programu predstavljenih suparnika Šuma summarum Ivana Gorana Viteza i Majka asfalta Dalibora Matanića. Slično kao u Šumi, u 2 sunčana dana pratimo grupicu ljudi, među kojima su civilizirani Zapadnjaci (Maya Sansa, Bristol Pomeroy, Sylvia Kristel, Christian Marin) i domaći divljaci (Leon Lučev, Vicko Bilandžić) na organiziranom izletu s puškama, dok je, kao u Majci asfalta, u središtu zanimanja poljuljani odnos bračnih partnera.
  
  Riječ je, naravno, tek o podudarnosti – baš kao i u određenim sličnostima u spajanju razmišljanja o obiteljskim i prijateljskim odnosima s mogućnošću smaka svijeta u, također na festivalu premijerno prikazanima, The Show Must Go On Nevia Marasovića i Predstavi Dana Okija – ali ipak nije nezanimljivo primijetiti kako hrvatske filmotvorce žuljaju približno slične, ne sasvim očekivane teme.
  
  Dok Vitez svoje junake i priču u kojoj su se zatekli namjerno stilizira i karikira, Sviličić želi biti filmski realističan i u tome uspijeva, baš kao što i bračnu netrpeljivost glavnih junaka predstavlja uvelike preciznije i suptilnije no što je to učinio Matanić. Zanimljivim se, također, čini usporediti stupanj različitosti Vitezova i Sviličićeva prikaza hrvatskoga gorštaka i načina na koji civilizirani stranac, Zapadnjak, pristupa okupaciji tuđega terena, u ovim slučajevima hrvatskoga. Vitezova gorštaka resi brutalni asocijalni instinktivni primitivizam, Sviličićev je gorštak svojeglav čovjek koji radije sluša vlastite osjećaje nego razum i kodekse ponašanja; Vitezov se Nizozemac korporativno liderskim načinom razmišljanja i pripadajućim frazama koristi kako bi potčinio i izrabio te postao (robo)vlasnikom dijela društva, Sviličićevi se Amerikanac i Francuskinja, načinom razmišljanja kakav ćemo pronaći u priručnicima (religioznima ili poslovnima) za samopomoć koriste kako bi razbili vlastitu nesigurnost, a tuđinu osvajaju tek običnim (bezazlenim?) kupovanjem nekretnina kao što su privatne kuće za odmor za osobnu uporabu.
  
  Osobito dobar u uvodnim prizorima, jednako dobar – ali ne, kao što se manje-više podrazumijeva ili očekuje, bolji, razvedeniji i razrađeniji – i kasnije, 2 sunčana dana u najboljim trenucima ostavlja dojam zavaravajuće jednostavnosti te spoja opuštenosti i preciznosti, odnosno prirodnosti i funkcionalnosti kakav najčešće pronalazimo u filmovima velikoga Erica Rohmera. Nepretenciozno elegantan, naizgled gotovo skroman, lišen uočljivih redateljskih bravura, ispunjen odličnim dijalozima, prošaran humorom i začinjen zrncem trilerske slutnje, film donosi uvjerljivu zgodu o živim i prepoznatljivim ljudima u nenametljivo vrsnim glumačkim izvedbama.
  
  Između ostaloga, nemalo pohvala zavrjeđuje osobito domišljato izvedeno postignuće potpuno prirodnog smještaja međunarodne glumačke ekipe u hrvatsko okružje (Velebit) pri čemu se – jer glavni su junaci stranci i u filmu se pretežno govori engleskim jezikom – može dogoditi da zaboravite kako je riječ o hrvatskom filmu i pomislite kako gledate solidan mali zapadnoeuropski celuloidni proizvod, jedan od onih koji vas mogu navesti na pitanje: Eh, pa zašto mi ne bismo mogli snimiti ovakav lijepi filmić?
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 24. srpnja 2010.

Piše:

Janko
Heidl