Baba i sinovi

57. festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17-24. srpnja 2010: Sedamdeset i dva dana, red. Danilo Šerbedžija

• 

  Dvije godina nakon Kina Lika Dalibora Matanića pred nama je još jedan film smješten u ličku zabit, cjelovečernji debi scenarista i redatelja Danila Šerbedžije u kojem glavnu ulogu tumači njegov otac Rade, a jednu od sporednih sestra Lucija. Obiteljski ugođaj podupire i (izvanfilmska) činjenica da je film sniman u Radinom rodnom kraju, a neki prizori čak i u njegovoj rodnoj kući.
  
  No, Sedamdeset i dva dana nije obiteljski film Šerbedžijinih, nego crnohumorna drama o obitelji hrvatskih Srba (Rade Šerbedžija, Krešimir Mikić, Bogdan Diklić, Živko Anočić) koja živi od američke mirovine što ju dobiva senilna udovica (Mira Banjac) njihova oca odnosno djeda, stradalog u Drugom svjetskom ratu u američkoj vojnoj odori. Kada ona umre, ostali se dosjete kako zadržati prihod – pronađu zamjensku babu.
  
  Mada nudi određenu količinu stereotipnih (ili citatnih?) redateljskih rješenja (dolazak kriminalca prikazan je poznatim snimkom u kojem u kadar prvo ulaze njegove ulaštene cipele) i likova koji nisu više od klišejiziranih tipova (bedasti policajac, pijani poštar, junakova djevojka, opasni kriminalac), Sedamdeset i dva dana odlikuje se neospornim vrlinama kao što su školski dobro izgrađen scenarij, sigurna redateljska izvedba i pažljivo razvijena zastrašujuća osobnost glave obitelji, mrzovoljnog ćopavog starca Mane.
  
  Dok je Kino Lika ozbiljno nastojao proniknuti u obilježja života u neimaštinom ograničenom ličkom okružju, ambicija Sedamdeset i dva dana jest biti djelom koje će, uz ponešto tamnijih tonova, zabaviti i nasmijati publiku. U tome će najvjerojatnije i uspjeti, jer sazdana je mahom od vickasto-štosnih dosjetki, uglavnom onakvih kakve smo navikli gledati u srpskim komedijama, od onih slojevitijih poput Tko to tamo peva ili Maratonci trče počasni krug Slobodana Šijana do onih površnije karikiranih Milana Jelića (Moj tata na određeno vreme, Špijun u štiklama…) ili Kad porastem biću kengur Radivoja Andrića, da spomenemo samo neke.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 20. srpnja 2010.

Piše:

Janko
Heidl