U tamnoj igri

Blizine, red. Zdravko Mustać

• 
  Koliko smo jedni drugima blizu? I jesmo li uopće? Naravno, ako pod blizinom ne (pod)razumijevamo gužvu u tramvaju ili pak usluge mobilne telefonije!
  
  Zdravko Mustać oduvijek mi je bio blizak autor. Rođeni eksperimentator, umjetnik koji promišlja svoje filmove, no nadasve – filmofil. Razgovori s njime, prije ili nakon zajednički odgledanih projekcija, uvijek su mi bili ugodom koja je uz strastvenog zaljubljenika u medij pokretnih slika donosila neke nove dojmove i spoznaje. Vrlo često sam i pisao o njegovim ostvarenjima, pa tako i u povodu preglednog DVD-a s autorovim eksperimentalno-filmskim radovima (1986-1999) sabranima u Bouquet. U nizu hrvatskih alter-redatelja Mustaću svakako pripada posebično mjesto. Njegovi su radovi poetski nadahnuti, meditativno složeni, vizualno dojmljivi...
  
  U domeni eksperimentalnog filma i videa snimio je više od četrdeset ostvarenja. Na neki način prirodna je bila autorova želja da se nakon niza kratkih i srednjemetražnih fimova – dojmljivi su mu i dokumentarci, primjerice Zrmanja i Po (in situ), 2001. – otisne i u vode cjelovečernjeg igranog filma. Dugometražni prvijenac nosi gore spominjani naslov Blizine. Film je to dovršen 2009. godine, a svoje je prvo prikazivanje doživio na prošlogodišnjem pulskom Festivalu. Ipak, 30. lipnja odabran je kao savršeni timing za njegovo prvo službeno zagrebačko prikazivanje, odnosno ono što se naziva premijerom. (Iako je film za odabrane već prikazan u Tuškancu pred koji mjesec.)
  
  Moram priznati da sam pred premijeru Blizina osjećao stanovitu nelagodu. S jedne strane, jedan drag mi eksperimentator, Dan Oki, svojim dugometražnim prvijencem Kisik 4 (O 4) ostavio me u uvjerenju da bi bilo bolje da je ostao u kratkoj formi (premda me zanima njegov ovogodišnji film Predstava). S druge pak strane, ta je nelagoda i inače vezana uz premijere za uzvanike. Naime, Mustaća sam doživljavao kao autora intimnijih, alter-prostora...  Sve u svemu, kako već rekoh timing je, što se tiče posjećenosti bio odličan. Naime, reprezentativna dvorana kina Europa gotovo da se dupkom popunila. Ovaj je recepcijski test jedan eksperimentator s uspjehom položio. No, kakav je sam film Blizine?
  
  Je li Mustać uspješno debitirao u medijski najprestižnijoj domeni cjelovečernjeg igranog filma? Namah iskazano, i (više) jest i (manje) nije! Blizine su film koji ponajviše plijeni atmosferom. Naime, ozračje filma boje tek dvoje likova koji su (da li?) slučajno zajedno zatvoreni u kabini lifta. Stiješnjenost prostora, time i vizure, na neki način stješnjuje i gledatelja s likovima. Anica Kovačević je slijepa djevojka koja u svom tjelesnom nedostatku skriva i neku duboku (erotsku) tajnovitost. Damir Klemenić impulzivni je mladić iza kojeg stoji mračna, zatvorska prošlost, a ovisnost o drogi posve je eksplicitna. Suženost vizure, već rekoh, djeluje i na svojevrsnu mentalnu stiješnjenost. Dvoje ljudi se najprije svađaju, zatim pomiruju i zbližuju, da bi konačni kraj filma donio posve iracionalni rasap psihe – seks, nasilje i horor završetak.
  
  Scenaristički podređen (raz)govoru i performativnoj gestikulaciji protagonista, film balansira na tankoj granici između realnog i fantastičkog. I dok nam se u jednom trenutku čini da se likovi ponašaju prema realističkoj motiviranosti, već u drugome autor nas zbunjuje sasvim neočekivanim impulzivnim ispadima ili pak poetskim interludijima. Početni kadar odozgo, dvoje likova postavlja malenima u – Svemiru. Kako se pokazuje, nomen est omen. Taj je Svemir i otjelotvoren, barem u pričama dvoje protagonista iz Blizina. Naime, Muškarac je njegov brat kojeg je u nehatu ubio, a slijepa Žena također ga poznaje, a implicitno jest i da je bila njegova ljubavnica.
  
  U tamnoj igri (manje) erosa i  (mnogo više) thanatosa iscrtava se ozračje filma. Ono što Mustaću ponajviše uspijeva u Blizinama jest dinamička izmjena sporijih i bržih sekvenci, kojom prevladava ograničenja tek dva lika i zacrtanog prostora. Blizine ovdje osjećamo doista kao blizinu. Tjelesnu blizinu, blizinu od koje se ne može pobjeći (iako bismo najradije to učinili!). Svaki, pak, pokušaj dostizanja intimne blizine između Žene i Muškarca razbija se o mentalne ograde što ih oboje, ponaosob, u sebi nose, ali i iznova grade.
  
  Ono u čemu Mustaćev film ostaje donekle nekoherentnim njegov je ustupak već spomenutim žanrovskim konvencijama. Akcijska horor-travestija koliko je neočekivana, pomalo je i neuvjerljiva. Blizine su najbolje u trenucima kada autor slijedi svoj afinitet prema poetskom (pa i bizarnom). Motiv puževa može biti eksplicitna metafora sporosti protoka vremena, ali je i sasvim podsvjesni poetski dodatak koji dodatno usložnjava realitet filmske priče. Konačnom, mračnom smiraju Blizina prethodi stalno nagovještavana, konačno i ostvarena scena silovanja, te horor-finale u kojem Žena muškarcu kopa oči. Kao da se ova scena nadovezuje na Mustaćev kratki film Bastion (2007) gdje protagonistica također biva seksualno iskorištenom, ali se tek u Blizinama osvećuje primordijalnom Muškarcu-silovatelju!
  
  Priznajem, Blizine djeluju dojmljivo. Kako svojom dramatskom tenzijom – za koju ipak mislim da je primjerenija teatru negoli filmu! – tako i šokantnim učinkom na osjetila i svijest gledatelja. Jesu li mi Blizine bliske? Baš i ne. Osobno kratki, eksperimentalni Mustać mnogo mi je bliskiji. No, cjelovečernji debi ovoga autora ipak obećava. Obećava dobrodošlu blizinu eksperimenta i u hrvatskom igranom filmu.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 1. srpnja 2010.

Piše:

Marijan
Krivak