Od 1. do 25. svibnja 2010. u Zagrebu je održan treći, dosad najambiciozniji Subversive Film Festival (Subverzivni filmski festival ili Festival subverzivnog filma?) - uopće zadivljujuće ambiciozan, čak filmofilski festivalski pothvat godine, primjereno kvalitetno ostvaren u organizaciji Udruge Bijeli val – čija je naslovna tema bila Socijalizam (teme prva dva Subversivea bile su Hommage 1968. i Kina 1949./2009.).
Uz izložbe (u staroj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti i Galeriji Nova), predavanja uglednih ovdašnjih i inozemnih gostiju (Slavoj Žižek, Tariq Ali, Mihail Riklin, Samir Amin...) o socijalizmu, komunizmu, kapitalizmu, tranziciji... sagledanima kroz prizmu filozofije, ekonomije, politike, teologije, kulture; zatim predavanja vezana uz film, trodnevni filmsko-teorijski simpozij Jugoslavenski filmski slučaj u kojem su sudjelovali brojni filmaši i filmolozi s područja nekadašnje SFRJ, temeljni je sadržaj 3. SFF-a raskošna filmska ponuda u kinima Tuškanac, Studentski centar, Europa i Grič, s programima suvremenog latinoameričkog filma, retrospektivama Francuza Sylvaina Georgea, Brazilca Glaubera Roche, istočnoeuropskog filma 1960-ih te dva osobito atraktivna pogleda unazad, onoga na zagrebačku školu animiranoga filma 1951.-1990. (59 filmova u izboru Krešimira Zimonića) i onoga na jugoslavenski film 1955.-1990. naslovljen Let mrtve ptice (74 filma u izboru talijanskog filmologa Sergija Grmeka Germanija).
Među tim obiljem dragocjenih starina iz kinematografske prošlosti – među kojima mnoge nisu nimalo zastarjele – uz gostovanje autora, održana je i hrvatska premijera ostvarenja ispod čekića, ona najnovijeg filma srpskog redatelja Želimira Žilnika Stara škola kapitalizma (122 min, Srbija, 2009).
Kao i većina Žilnikovih filmova, i ovaj je društveno-politički angažirana niskoproračunska, polugerilska doku-drama sirovoga, šarmantno amaterskoga okusa, snažno vezana uz sadašnji trenutak (a što tim filmovima jamči i bezvremensku aktualnost), u kojoj se na osebujan način prožimaju dokumentarno i igrano te u kojoj protagonisti, mahom naturščici, djelomično interpretiraju prizore iz vlastita života, a djelomično sudjeluju u izmišljenim, poluimproviziranim prizorima, glumeći ih približno onako kako bi se u njima ponašali da su stvarni.
Glavni glumci u Staroj školi kapitalizma članovi su amaterskoga kazališta iz vojvođanskog Srbobrana (saznat ćemo iz na internetu dostupnih intervjua sa Žilnikom) tako da oni ne tumače same sebe, no kako je riječ o neprofesionalcima (spomenimo da od poznatijih osoba u filmu glume redatelj Lazar Stojanović i konceptualni umjetnik Branimir Stojanović), većinom gotovo diletantima, učinak i dojam su manje-više isti. Upravo time što ne dopušta da jasno razaznamo što je dokumentarno, a što nije, glume li ti ljudi na ekranu sebe ili ne – a dajući mu do znanja da su sve mogućnosti otvorene i da se svima poslužio - Žilnik osigurava dodatnu dozu specifično izazovne neizvjesnosti i gledateljskog uzbuđenja.
Spajanjem autentičnih dokumentarnih snimaka, primjerice velikih sindikalnih prosvjeda u Beogradu 29. travnja 2009. u koje je ubacio svoje (ne)glumce ili prosvjeda na ulicama New Yorka nakon sloma burze 2008. sa entuzijastički oblikovanim, na površini duhovitima a temeljno tragičnim situacijama u kojima skupina ogorčenih, siromašnih, neplaćenih radnika, uz povremenu pomoć grupe borbenih anarhosindikalista (čijeg vođu igra stvarni istaknuti srpski anarhosindikalist Ratibor Trivunac) pokušava istjerati pravdu u izravnim suočavanjima, sukobima i pregovorima sa svojim poslodavcima, vlasnicima propalih tvornica, Žilnik nudi živu i dinamičnu satiričnu sliku snažne neposrednosti vrlo nam bliskih i prepoznatljivih (post)tranzicijskih nevolja u Srbiji (i šire).
Groteskno karikaturalni prizori često igrokaznoga okusa nipošto se ne čine uvjerljivima, osobito ne oni u kojima se pretjeruje do apsurda i koji očito nemaju ulogu standardnog filmskog oponašanja realnosti nego ulogu znaka (primjerice, svi prizori s pucanjem odnosno oružanim okršajima ili prizor u kojem tajkuni u bijegu razapnu šatore na livadi neposredno uz kružni tok na autocesti), no ostvarena pod nadzorom redatelja koji zna što i zašto to radi a ne onoga kojemu je tako ispalo jer bolje nije znao, naizgled naivno jednostavna a u stvari promišljena i višeslojna Stara škola kapitalizma odiše dubinskom psihološkom i društvenom uvjerljivošću, što je očito i bio osnovni cilj.
Promatrajući nemile posljedice tajkunizacije, privatizacije, korupcije i ostalih zala današnjice, Žilnik ne nudi odgovore nego postavlja pitanja. Možebitni zaključak je da je osnovni problem svakog sistema ljudska priroda: jedni, radnici, ne žele vlast nego samo žele raditi posao za koji će biti plaćeni; drugi, dovoljno ambiciozni da doguraju do utjecajnijih položaja, radnike žele iskoristiti, ali ih ne žele platiti. A u trenutačnoj situaciji moralno-etičkog kolapsa, na žalost, ne postoji ništa što bi ih na to natjeralo.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 24. svibnja 2010.
