Povratak na otrcanu priču o Robinu Hoodu dvadesetak godina nakon što su dva Kevina (Reynolds i Costner) snimili svoj poprilično gledani popcorn Robin Hood – princ lopova (1991) može izgledati kao očiti nedostatak svježih ideja u Hollywoodu, koji se neprestano isrcpljuje u nemaštovitim nastavcima, prepravcima, ekranizacijama televizijskih serijala i inih interaktivnih sadržaja, a o kojemu se valjda već razglaba u filmskokritičkim kuloarima posljednjih dvadesetak godina. Ipak, situacija s filmom Ridleyja Scotta (Alien, Gladijator) ponešto je drugačija.
Njegovo revizionističko čitanje stare legende koja zapravo prethodi priči Reynoldsova uratka i inih filmskih verzija, mnogo je više nalik na Gibsonovu nabrijanu nacionalnu propagandu (Hrabro srce) nego na parabolu o čovjeku koji se bori na strani siromašnih i potlačenih protiv izrabljivača (u originalnoj priči notingamskog šerifa).
Svako doba zahtijeva svoju priču, pa je devedesetih bilo dovoljni snimiti spektakl koji će zabaviti publiku a 2010. Scottu se učinilo kako bi njegov film trebao pružiti relevantan – ne samo društveni nego prije svega politički komentar, kako bi bio zanimljiv ovovremenim repcipijentima. Stoga se klasična priča oko sukoba između Robina Hooda i notingamskog šerifa, koji personificira vlast, širi uvođenjem društveno-političko-ideološke potke pa onaj protiv kojega se sada valja boriti postaje sam britanski kralj koji ne shvaća da je ovdje zbog naroda a ne narod zbog njega.
Međutim Reynoldsov film, iako je bio praznjikava zabava za široke mase, iz ove perspektive čini se mnogo poštenijim filmom koji je ima samo jednu funkciju – tijekom nešto više od dva sata trajanja zabaviti publiku. Scott pak želi biti veliki vizionar, koji ipak ne bira sredstva kako bi na sve moguće načine svoju viziju nametnuo osjetima svojih gledatelja.
Ispisujući svoju (imaginarnu) pretpovijest spomenutoga junaka, koji se još uvijek preziva Longstride i tek treba postati Hood, očito je nastojao priči dati konkretan vremensko-prostorni okvir te motivirati djelovanje svojih protagonista upravo društveno-povijesnim silnicama razdoblja i podneblja u koje su uronjeni, ali ih i povezati s ideološkim strujanjima našega vremena. Time je priča trebala biti zaogrnuta daškom realizma, čemu je trebao pridonijeti i raskošno evociran duh vremena putem scenografije i kostimografije, ali i aktualnosti.
Nažalost, redateljevi likovi koje je nastojao isjenčati traženi scenarist Brian Helgeland (L. A. povjerljivo, Slobodna zona) ipak su u konačnici odveć statični i monumentalizirani. Tu prije svega mislim na naslovni lik koji nije ništa drugo doli romantizirana šilerovska slika iznimnoga pojedinca, dobroga i moralnoga čovjeka, nadasve iskrenoga kršćanina, koji mora biti zaogrnut velom ambivalencije jer u isto vrijeme treba imati karizmu rođenoga vođe, ali i odavati dojam nadasve prosječne osobe kako bi se narod mogao poistovjetiti s njim. U tom je kontekstu Robin Hood u Scottovom poimanju inačica Gibsonova Williama Wallacea, i dok su ideali potonjega motivirani činjenicom da mu nije omogućeno slobodno okopavati svoj vrt te da su je britanska kruna skrivila smrt voljene žene, Hood moralni background, tako tipično, crpi iz priče o svom ocu, narodnom mesiji, koji je zbog svjetonazorskih stavova, opasnih po vlast, morao biti uklonjen, što je evocirano u nizu konvencionalnih flashbackova.
I Wallace i Hood se u konačnici promeću u monumentalizirane ličnosti, ćudoredne uzore koje valja slijediti i koji postaju svojevrsni modeli kako treba živjeti te nositelji načela kojima treba težiti, s nizom zvučnih parola o slobodi, pravdi, jednakosti i nacionalnom jedinstvu na usnama, koje ne idu dalje od kreda duboko je plitko, a plitko je duboko. Stoga u ovome filmu postoji oštra polarizacija likova na Mi skupinu i Oni skupinu, s time da sredina ne postoji, a potonju grupu reprezentira izrazito iskarikirano predstavljen kralj kao nesiguran i nezreo mladić.
Scott ima smisla za orkestraciju akcijskih sekvenci koje su dinamične i bučne, pune fotografske pirotehnike, međutim, one tako napadno udaraju na vizualno-auditivne osjete gledatelja da se isti osjećaju krajnje izmanipuliranima fotografijom Johna Mathiesona (Gladijator), čiji učestali slow motioni nepotrebno patetiziraju naraciju, glazbenom partiturom Marca Streitenfelda te montažerskim akrobacijama Pietra Scalije (Gladijator, Pad crnoga jastreba).
Dramski dijelovi predstavljaju redatelju mnogo veći problem jer su simplificirani, ljubavna priča je odveć razvodnjena, a blagi feministički dodir u liku Lady Marion koja se u konačnici promeće u hrabru ratnicu nažalost nije dovoljno iskorišten. Štoviše, čini se kako je priča pomno iskalkulirana kako bi sve grupacije publike bile zadovoljne, jer očito je namjera bila ponuditi popcorn film koji ipak ispod zabavnoga plašta nudi i ponešto o čemu bi gledatelji mogli eventualno razmišljati. A spomenuta ideološka potka o potrebi narodnog jedinstva, borbi protiv vanjskoga neprijatelja te političarima koji se brinu samo za svoje interese, toliko je nesuptilno izvedena da bi se Scottov film sasvim dobro uklopio u predizbornu kampanju političkih stranaka konzervativno-nacionalnih usmjerenja.
Glumačka ekipa je uigrana, no od samoga filma mnogo je inovativnija animirana odjavna špica.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. svibnja 2010.
