Poetska ljepota

Nevjeste dolaze, red. Emir Kusturica

• Ljepota i mržnja, ljubav i bijes, sjaj i tmina, konačno, eros i thanatos. Sve su to polarnosti koje obilježuju jedan nadasve neobičan film. Naime, u sklopu velike retrospektive jugoslavenskog filma 1955.-1990. u okviru 3. Subversive Film Festivala posvećenog temi Socijalizam, prikazan je i televizijski film Nevjeste dolaze (1978) Emira Kusturice, inače jedan od nerealiziranih projekata sarajevskog sineasta Ivice Matića preminulog 1976. u 29. godini. Žena s krajolikom (1975) ostat će jedinim njegovim redateljskim djelom. Taj je televizijski film postao kultnim poput njegova autora ali i poput, recimo, Kuće na pijesku Ivice Martinca (1985). Naravno, ako ova kult-oznaka ima ikakva smisla u (post)YU-kontekstu. Tko bi danas rekao da je Emir Kusturica bio kultnim-sljedbenikom Ivice Matića? Da ga je toliko poštovao, uz izjavu da bi volio da ga pokopaju s rolama Žene s krajolikom? Da je taj kult s godinama samo dobivao na značenju? Na karizmi, na poeziji?
  
  Pripovijest Nevjeste dolaze zbiva se u nekom neobičnom prostor-vremenu. Planinski proplanci i šuma jedino su okružje njegovih protagonista. Bahati i grubi Martin (Miodrag Krstović) na čistini pored šume drži gostionicu. Na njoj se ističe natpis Kod Jelene. Jelena je njegova majka (Milka Podrug-Kokotović). No njegova nevjesta (Tanja Poberžnik) predmetom je, odnosno žrtvom nekog neobjašnjivog nasilja što ga Martin iskaljuje na nježnom biću. U trenutku kada nevjesta umre, i filmska se naracija počinje jasnije razabirati. Rečenice prestaju biti jednosložne, a razotkriva se i psiha protagonista. I tako sve do – druge nevjeste. Obiteljski je krug zatvoren drugim Jelinim sinom Jakovom (Bogdan Diklić). Pjesnička duša, potajno zaljubljen u bratovu suprugu, u ambivalentnom je odnosu s majkom. Ovo je odnos prigušenog incesta doveden do paroksizma drame apsurda. Naime, ništa racionalno ne može se iščitati iz ovoga postava!
  
  Iz fotografije Vilka Filača, ali i posebice redateljskih intervencija mladog Kusturice, koje se dojmljivo oblikuju kroz vožnje kamere iza prozora, očituje se onirička vizualna snaga filma. Planinski i šumski predjeli postaju svevremeni, mitski. Sunce, izmaglica i kiša, krave i ovce, livade i šumski guštici, postaju primordijalnim označiteljima kroz koje se očituje, istodobno mitsko zlo ali i beskrajna ljepota krajolika. U tu ljepotu krajolika od ljudskih karaktera uklapa se jedino Jakov. Kao pjesnik-samouk, on će se doista pokazati jedinim preživjelim stjecištem ljudskosti. Na kraju, u fascinantnom zaključnom kadru širokog horizonta i malenih ljudskih likova, Jakov će dočekati silovanu i poniženu drugu nevjestu. U tom trenutku se Filaćeva kamera, Simjanovićeva glazba, ali i Kusturičin redateljski nerv udružuju kroz katarzično upečatljiv filmski jezik ovog ostvarenja.
  
  Naracija filma, već rekoh, postaje proničnija nakon smrti prve Martinove nevjeste. Kao da se i on želi iskupiti za "u nebo vapijući grijeh". Naime, prihvaćajući drugu nevjestu, on se naoko mijenja. Drugi susret s majčinim negdašnjim voljenim, putnikom-namjernikom Nikolom (Zaim Muzaferija) pokazuje razblaženost u njegovu ponašanju. No, grijeh je ipak bio prevelik. A kazna će biti fatalna i smrtonosna! Mijenja se i ime gostionice. Kod Jele, postaje kod Zore. (Natpis se, naravno, postavlja u samo praskozorje!) Novo svitanje Martinova poduzetništva dešava se preko prozora u svijet. Naime, on nabavlja televizor, a novi namještaj mu donosi lik što ga inkarnira sam mladi, 24-godišnji Kusturica. Redateljska meta-referenca odnosa autora i protagonista ne može biti jasnija!
  
  Usprkos majčinu protivljenju, Martin prihvaća bezimenu drugu nevjestu. Prije završne i ključne sekvence filma, uspijeva je nagovoriti i da zapjeva. U okružju drvosječa i grubih gorštačkih fizionomija, razliježe se Parlami d'amore Mariù. Sjetimo se i Venti-quattro mille baci iz Dolly Bell!) U ritmu svojevrsnog sablasnog Bolera, međutim, iz podsvijesti izbijaju atavistički porivi predaka. Martinu, koji je mučio i silovao svoju nevjestu, njegovi gosti siluju drugu. I dok se Jela i Nikola prisjećaju mladosti, Jakov dočekuje tu nevjestu.Ona dolazi, a vizura se pretvara u već opisanu veličanstvenu scenu.
  
  Kako već rekoh, s povijesne distance film je sve kultniji. Iako, gotovo je nemoguće iz njega iščitati i kasniji autorski opus Emira Kusturice. Stoga u odnosu prema tom opusu, Nevjeste dolaze djeluju subverzivno. Što znači subverzivan? Prema shvaćanju pisca ovih redaka, radi se o onome uznemirujućem. Doslovno, ono subverzivno predstavlja podrivačko, ono koje dolazi iz podsvijesti. Često rabljen tek u političkom žargonu, pridjev subverzivan obuhvaća sve one manifestacije života koje su ne samo društveno-kritički odnošajne nego i duboko osobno-psihološki uznemirujuće, a posve su navlastite. U neku ruku, i Freudova psihoanaliza imala bi duboko subverzivan karakter.
  
  Nevjeste dolaze djelo su prerano nestalog genija Ivice Matića, ali i onog Emira Kusturice. U sinesteziji ovih dvaju umjetničkih svjetonazora, desio se ovaj film. Nevjeste dolaze kultno je remek-djelo poetske ljepote i života sàmog.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 16. svibnja 2010.

Piše:

Marijan
Krivak