Drukčiji/a sam od drugih! Svatko od nas, ne bez ponosa, ponekad je – sebi ili drugima – rekao nešto slično. Biti drukčiji, biti poseban, navlastit, jednostavno posvemašnji unikat. Toliko samoljublja imamo svi. No, desi nam se da ponekad poželimo biti i poput drugih, baš zbog tih drugih! Drugi cjelovečernji, autorski film njemačke redateljice Maren Ade sasvim je drukčiji. Naravno, cum grano salis!
Filmska pripovijest Svi drugi govori nam o vezi na kušnji. Naime, Chris (Lars Eidinger) i Gitti (Birgit Minichmayr) provode svoje prvo zajedničko ljetovanje. Kao i većini boljestojećih Nijemaca njihovo je odredište Italija. Na pomalo egzotičnoj Sardiniji, njih dvoje propituju svoje osjećaje i odnos. I dok je Chris po mnogo čemu sasvim običan mladić s dilemama oko svoje karijere arhitekta, Gitti je nedvosmisleno nekonvencionalna, neobična cura. Već i odabir profesije – jer, ona je medij između rock-bendova i novinara – ukazuje na njezinu svjetonazorsku razliku od ljubavnika. Jednostavno, Gitti bi stvarno mogli okarakterizirati drukčijom. Tako, u uvodnoj sekvenci ona uspostavlja sasvim neobičan odnos s djevojčicom, kojoj savjetuje da otvoreno kaže kako je mrzi., Autorica će kasnije u svojoj pripovijesti sve više naglašavati te Gittine osobine. Ona će od Chrisa zatražiti da joj kaže i nešto tako neobično poput: »Volim te.« (Naravno, pomalo ironiziram današnji cool svjetonazor mlađih naraštaja. No, možda i ne.)
Ipak, ono što Gitti još traži od Chrisa čini se drukčijim. Ne traži od njega da on bude uspješan, no želi da promijeni navike. Jer, u podtekstu, kao i vođenoj karakterizaciji, Gitti prezire Chrisov način života. Prezire konvencionalne roštilje, ručkove i večere, na koncu, rodne ulóge u vezama. No, zbog Chrisa pristaje na takva pravila igre (o kojima eponimno remek-djelo tridesetih kreira Jean Renoir). Čini se da, zbog svega izgovorenog, Chris čak i prezre Gitti. No, samo se čini.
Maren Ade odnos među svojim protagonistima stalno usložnjava. Ta je kompleksnost u likovima i najboljim dijelom njezina filma. Baš kada se čini da smo ih karakterološki uhvatili, oni nam izmiču. No, jasno je da odnos između Chris i Gitti nije poput onoga između njegovog kolege Hansa i supruge mu Sane. Želeći izbjeći neminovno, odnosno susret s njima, i Chris pokazuje nesigurnost oko toga želi li konvencije ili, možda, ne? Upravo u ovom međuprostoru neodlučnosti stvara se i dramska napetost Svih drugih. Čini se, ponovno, da Gitti Chrisu pruža više negoli on njoj. Naime, spontanost, ostrašćenost, ono nagonsko. No, i Gitti traži sigurnost, barem u pogledu Chrisovih osjećaja. Ona je zapravo neobično iskrena, uzmemo li u obzir gore spomenuta svjetonazorska generaliziranja.
Autorica film ostavlja s otvorenim krajem. U tom trenutku prepušta nas uznemirujećem suspenseu. U završnoj sekvenci filma, nakon strasnog seksualnog odnosa na otvorenom, izgleda, dešava se preokret između Chrisa i Gitti. Nakon što je prvi puta ostrašćeni Chris svojoj ljubavnici rekao da je voli, ona mu sutradan neočekivano uzvraća: »Ne volim te više.« Gitti namjerava otići. Ili... Ipak, slijedi sam završetak u kojem se ona pravi da je mrtva, da bi se, doslovce u posljednjem kadru, nasmijala slomljenom Chrisu koji ju oprezno dodiruje. Zatamnjenje... Jesu li Chris i Gitti ostali zajedno? Ima li njihova veza budućnost? Mogu li oni biti Svi drugi? Autorica nas ostavlja bez odgovora na ta i slična pitanja.
Nakon što je prvijencem Šuma za drveće (Der Wald vor lauter Bäumen, 2003.) ukazala na svoje potencijale, Maren Ade, priznajem, očarala je svojim suverenim građenjem dramske tenzije pisca ovih redaka. Svi drugi film je koji na svjež način govori o tako starim stvarima. Birgit Minichmayr doista plijeni životnošću, nadasve eruptivnom emocijom. Njezin élan vitale nosi cijeli film. No, bez autoričina redateljskog nerva sve bi ovo ostalo nedorečenim. Izmjenom verbalnih i šutljivih sekvenci upravo je dramaturški provokativno razvila film koji je na vizualnoj razini sve prije negoli spektakularan. U filmu s bazično dvoje protagonista otkrila nam je čitav kozmos emocija. Ljubavnički odnos u sebi kao da krije sve tajne svjetova, sve važno u našim životima. Svi smo u njemu Svi drugi, jedini, navlastiti, neponovljivi.
Posebice se značajnim kao metafora poruke filma iščitava jedan njegov detalj. Chris na početku pripovijeda o svom snu u kojemu iskače kroz prozor. Negdje pri kraju, Gitti realizira tu prispodobu i doista iskače kroz prozor! Strasni koitus nakon toga pokazuje nam i doslovno sjedinjenje tih skokova. Suspense filma doista intrigira. No, već spomenuti završni preokret ostavlja nas s mnogim pitanjima. Možemo li se, ili moramo, prilagoditi onima drugima? Biti kao svi drugi? Čemu? Ipak, mnogo je lakše iskočiti kroz prozor negoli iz svoje kože!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 5. svibnja 2010.
