Vremenski smješten u drugu polovicu 2000-ih godina, Mostar United (73 min, Italija/Slovenija, 2008.) talijanske redateljice Claudie Tosi, prikazom dijelova svakodnevice Mensuda Durakovića, nogometnog trenera podmlatka FK Velež i zaposlenika Turističke zajednice te njegova sina Dženana, srednjoškolca i nogometaša u istom klubu, pokušava nešto reći o tome kako je bosanskohercegovački grad Mostar desetak godina nakon rata u Bosni i Hercegovini etnički gotovo strogo, čak fizički podijeljen na Hrvate i Bošnjake, odnosno na katolike i muslimane. Hrvati i Bošnjaci razdvojeni su i u školama, formalno ponajprije zbog toga što uče različite inačice povijesti zemlje u kojoj žive. Prije rata Mostar je bio sjecište kultura – narodi i narodnosti i pripadnici različitih religija živjeli su u skladu i slozi.
Ozbiljna, svake obrade i rasprave vrijedna tema razmjerno je jasno artikulirana tek u titlanom tekstu uvodne špice, no ostatak filma (a to je, zapravo, cijeli film) poprilično mutno i mlako potvrđuje i razrađuje tu (dobrodošlu) uvodnu uputu za razumijevanje. Uočljivo je kako je Mensud, u ratu sudionik obrane Mostara, osjetljiv na pitanja vezana uz posljedice rata te kako je nezadovoljan etničkim razjedinjenjem i snažnom nazočnošću nacionalističke kulture koju prema mišljenju njegova sina, podržavaju, njeguju i mlađim generacijama nameću one starije. Cjelina je prošarana podsjetnicima na ratno granatiranje i rušenje jednog od simbola grada, Staroga mosta te potkrepljena snimkama nogometnih susreta između ekipa bošnjačkog fudbalskog kluba Velež i Hrvatskog športskog kluba Zrinjski prožetih nacionalističkom mržnjom koju, barem u ovom dokumentarcu, ponajprije ispoljavaju hrvatski nogometni navijači, ali koja može biti tek tobože društveno opravdaniji izgovor za najobičniji (nogometni) vandalizam i huliganizam.
Film obiluje prizorima i kadrovima nejasne svrhe, isječcima izjava i razmišljanja koji ne govore puno niti pridonose cjelini, zamišljenim pogledima u daljinu koji ne govore ništa i mnogo se toga u organizaciji cjeline čini gotovo nasumičnim. Problemi teme nisu temeljito razmotreni ni proučeni, tek su prepoznati i naznačeni te površno skicirani. S druge strane, ni protagonisti nisu predstavljeni na neki osobit način tako da izostaje i moguća privlačnost tople ili kakve druge ljudske priče.
Namjere filmotvoraca su, ne treba sumnjati, bile dobre, no konačni je dojam da su se odveć pouzdali u to kako će u korist filma zaigrati izvanfilmski poznata intrigantnost ratnih i poratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini, umjesto da su rezultate pokušali postići zdušnijom i kompetentnijom uporabom dokumentarističko-filmskih sredstava i postupaka.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 18. travnja 2010.
