Neobičan naslov inovativnog švedskog horora, uči nas trivija, inačica je Morrisseyeve pjesme Let the Right One Slip In odnosno posveta narodnom praznovjerju po kojem vampir ne može ući u kuću ukoliko nije pozvan (baš kao ni đavo u onu u kojoj su isplakane iskrene suze). Neka uđe onaj pravi ipak nije samo još jedan u nizu trenutno iznimno popularnih vampirskih filmova (čitaj: serijal Sumrak). Bez križeva, češnjaka i ine tipične vampirske ikonografije, Alfredson kreira fascinantno slojevit film podžanra, gotovo dreyerovkse lirične poetičnosti i ljepote (kao i sporednog ali stalnog, kaurismäkijevskog dobrohotnog naturalizma). Ogoljen od fantastičnih elemenata pak, postaje višeznačna priča o svojim osamljenim i neobičnim protagonistima-tinejdžerima, osuđenima na radikalno (nasilno) ponašanje - columbinskoj, vrlo vansantovskoj žrtvi školskog nasilja dječaku Oskaru i vampirskom hermafroditskom biću imenom Eli; prvi zbog sklonosti (želja za osvetom, zanimanje za događaje iz novinske crne kronike koje izrezuje i lijepi u posebnu bilježnicu – postajući tako primjerom tvrdnji kako žrtva uvijek postaje nasilnik); drugi zbog nužnosti (kao neumrlo, ni živo ni mrtvo stvorenje, vampir se mora hraniti krvlju drugih i ne može se obuzdati).
Ambigvitetna figura Eli – bremenita vlastitom melankoličnom težinom postojanja, ujedno je i nezasitna krvopija koja ne preže pred umorstvom; s jedne strane zarobljena u tijelu krhke djevojčice, s druge biva prastara neman (svojevrsno post-riceovsko ostarjelo-vječno dijete Claudia); jednako je stvarna koliko i iluzorna i najvjerojatnije je da predstavlja metaforu Oskarove psihe, njegov projicirani ženski princip – destruktivnu animu u svom pulsirajućem i nemoćnom bijesu da se odupre, sam, dvanaestogodišnjak u sivom stockholmskom predgrađu jednoličnih sivih blokova zgrada, s razvedenim, nedovoljno zainteresiranim, pred vlastitim problemima pokleklim roditeljima.
Time film postaje svojevrsna moralka o roditeljskoj odgovornosti; produbljena psihološko-socijalna drama o svakodnevnim užasima adolescencije i rađanju nasilja u društvu, prije negoli tipični folk-horor; također radije neortodoksna elegantna love-story negoli film o vampirima, a svakako priča o dvoje neprilagođenih. Pritom Alfredson ne odbacuje arhetip besmrtnosti odnosno vampirsku mitologiju u potpunosti, no oslobađa ih prenapisanih konvencija te ih lucidno koristi kao poligon za spomenuta višeslojna preispitivanja – ne kroz šekspirijansku tragiku kakvu u svom teretnom, krivnjom progonjenom postojanju nose primjerice likovi Anne Rice, niti kroz prepoznatljiva gotička zdanja i očnjake; radije reinterpretacijom žanrovskih elementa zamijenjenih suvremenim okružjem i infuziranih suvremenim krvožednim impulsima, postižući novu, više zastrašujuću, posvemašnje originalnu dimenziju (zaslužan je, naravno, i predložak – roman Johna Ajvide Lindqvista).
Sve podcrtava i redateljev prepoznatljivo skandinavski (vizualno minimalističan, glumački suzdržan) a opet jedinstven izričaj sporih, dugih, bezglasnih kadrova koji sporadično eruptiraju u grafički eksplicitnom i brutalnom ali uvijek estetski komponiranom nasilju, s dirljivo-nježnom glazbom Johana Söderqvista koja takvim svojim karakteristikama podržava iste prefikse odnosa Oskara i Eli, a koji čine prevladavajuće trenutke čitavoga filma. (Neka uđe onaj pravi artističko je djelo posebnoga izgleda (gotovo monokromatske palete, noć, snijeg, led) i posebne, neprobojno-hermetične atmosfere.) Sve to čini ga instantnim klasikom žanra i jednim od ponajboljih europskih filmova u proteklih par godina.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. ožujka 2010.
