Problem filma Martina Scorsesesa (Dobri momci, Doba nevinosti, Avijatičar) jest u tome što ne zna što bi uistinu želio biti. S jedne strane posrijedi je, doduše prikrivena, glomazna holivudska ljubavna priča. Po tom se pitanju Otok Shutter ne razlikuje od sličnih pretencioznih naslova poput Neobične priče Benjamina Buttona (2008) ili Forresta Gumpa (1994). Sa sličnim filmovima dijeli nastojanje da povijesno-društveno-političku fresku vremena spoji s visokoemocionalnom i tragičnom ljubavnom pričom, premda se u takvim slučajevima ispod pretencioznog plašta filma često krila krajnja praznina.
Tako se Scorseseov uradak odvija desetak godina nakon Drugoga svjetskog rata, a glavni protagonist, američki policijski maršal Ted Daniels (Leonardo DiCaprio) traumatizirani je ratni veteran kojega još uvijek proganjaju stravične slike iz rata i oslobađanja logora Dachau. Redatelj predvidljivo stvara analogiju između logora smrti i psihijatrijske ustanove na udaljenom otoku iz naslova, u kojoj se čuvaju i liječe najopasniji duševno poremećeni kriminalci američke nacije. Cijela scenografija napadno je osmišljena kako bi podsjećala na koncentracijski logor čijem je oslobođenju Daniels svjedočio. Elektrizirane ograde i stare utvrde, policija s visokim ovlastima te psihijatri koji neobičnim metodama tretiraju pacijente nimalo se ne razlikuju od Dachaua kojega Daniels neprestano evocira u sjećanjima. Tijekom njegova boravaka na Shutteru neprestano se u poprilično nemaštovitim i odveć patosom i slabim dijalozima upotpunjenim flashbackovima javlja njegova supruga Dolores (Michelle Williams) čije prisustvo sugerira kako je ljubav osnovni motiv koji ga pokreće na djelovanje.
Takav koloplet ljubavnih i povijesno-političko-društvenih motiva zaogrnut je u početku dostatnom dozom ambivalencije, pomoću koje gledatelj ne može jasno razabrati je li subjekt filma jednostavno paranoičan ili je Shutter zaista američki pandan nacističkim konclogorima. Nespretnom završnicom redatelj nažalost ubija svu dvoznačnost svoje priče, dovodi je u okrilje obiteljske tragedije te propušta konciznije razmotriti potku o ljudskom zlu i agresivnosti, hrabro kako je to primjerice učinio Michael Haneke u Bijeloj vrpci. Ideja kako svaka nacija ima mračne dijelove svoje prošlosti, ovdje dodatno, ali ne odveć smjelo, također provučena kroz paranoju lova na vještice pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, u konačnici je u potpunosti anestezirana poradi emocionalnih učinaka na recipijente.
Ne mogu se oteti dojmu kako se Scorsese u svom završnom obratu, koji i ne predstavlja odveć veliko iznenađenje, previše ugledao na M. Nighta Shyamalana te njegove uratke Šesto čulo (1999) i Zaselak (2004). Cijela je priča tako vrlo slična, poradi zatvorenosti sredine, Zaselku, premda konačni obrat previše duguje Šestom čulu i kultnom Klubu boraca (1999) Davida Finchera. Niz sitnih detalja u filmu svjedoči o ishodu cijele priče. Jedan od prvih je pojava doktora Naehringa (Max von Sydow) čiji lik ima znakovito njemačko prezime koje traumatiziranom bivšem vojniku odmah pokreće simbole sjećanja, tim više što u trenutku upoznavanja sluša Gustava Mahlera, odnosno onu istu partituru koju je slušao zapovjednik Dachaua kada su saveznici upali u logor, čime se otvara spomenuta dvoznačnost u priči. Unatoč brižnoj skrbi o detaljima čini se kako su se neobični raspleti jednostavno istrošili s Fincherom i Shyamalanom te da Scorsese jednostavno ne postiže onaj učinak na gledatelje kojega bi želio imati. Tim više što je cjelina nepotrebno razvučena na nešto više od dva sata trajanja te bi film bio mnogo efektniji da traje četrdesetak minuta kraće. Objašnjenje Danielsove obiteljske priče u završnici filma nepotrebno retardira radnju, umrtvljuje je te je dodatno i bespotrebno natapa patosom u svojim jarkim kolorističkim akcentima koji joj daju određenu snovidnu kvalitetu, kojom direktor fotografije Robert Richardson (Avijatičar, Nemilosrdni gadovi) taj segment priče diferencira od naglašeno gotički vizualno oblikovanoga ostatka priče na Shutteru.
Ovdje dolazimo do drugoga pristupa jer se Scorsese neprestano poigrava i obrascima B-filma, gotičkih trilera s manijakalnim doktorima i zbunjenim pacijentima. Otok Shutter na trenutke uspijeva dostići tu mračnu atmosferičnost, premda se ona nikada ne uspijeva uistinu stopiti sa stanjem svijesti subjekta filma. Drugim riječima, taj je pulpovski segment filma odveć nakalemljen na psihička proživljavanja subjekta, umjesto da ih dodatno nijansira, što je uostalom i trebao biti njihov učinak. Stoga je redateljevo poigravanje s različitim žanrovskim obrascima odveć nekoncizno, a namjerno preuzimanje koncepata B-filma nije postiglo potrebni učinak.
Problem čine i glumačke kreacije. Leonardu DiCapriju (Avijatičar, Bande New Yorka, Put oslobođenja) jednostavno nedostaje ekspresivnosti kako bi prikazao sve emocionalne i psihičke tenzije kroz koje njegov karakter prolazi. Mark Ruffalo (Zodiac, Sljepoća) neočekivano je nezainteresiran, a Michelle Williams (Planina Brokeback) odveć i nepotrebno tone u televizičnost, premda ju je dopalo najtanje mjesto filma. Nešto je bolji Ben Kingsley (Kuća pijeska i magle) koji priziva u sjećanje sumanute znanstvenike iz klasičnih pulp filmova.
Otok Shutter nepotrebno je Scorseseovo koketiranje s poetikom velikih i glomaznih holivudskih produkcija koje su na površini toliko pretenciozne da zahtijevaju od publike i kritike da ih preozbiljno shvate, premda nakon što zagrebemo ispod toga plašta, pronalazimo nered koji opasno odiše kreativnim zamorom.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. ožujka 2010.
