Michael Haneke (Pijanistica, Skriveno) smješta radnju filma Bijela vrpca u malo njemačko selo u sam osvit Prvoga svjetskoga rata. Djelo ima trilerski siže međutim on je samo povod jer redatelja ne zanima riješenje enigme, niti otkrivanje identiteta počinitelja zločina koji su pokretač naracije.
Selo postaje svojevrsni mikrokozmos preko kojega se zrcali šira i mnogo kompleksnija društvena problematika u rasponu od religije pa sve do kapitalizma. U Hanekeovskom univerzumu religija i kapitalizam tako predstavljaju dva pola koja se međusobno prožimaju. S jedne je strane smještena kruta protestantska etika, simbolizora je lokalni pastor (Burghart Klaußner), koja nameće odricanje, rad, vrijednost i čistoću, obećavajući zadovoljenje u drugome životu. S druge strane nalazi se lokalni barun (Ulrich Tukur) koji se preobrazio u kapitalista te u šaci drži gotovo polovicu sela jer im svojim sezonskim radom osigurava egzistenciju. Lakanovskim riječima rečeno, on je instanca koja prisvaja višak jouissancea koji je kod Lacana analogan višku vrijednosti u kapitalizmu. Seljaci proizvode višak vrijednosti koji barunu omogućuje višak zadovoljstva, a njima tek ostaju mrvice te silna odricanja jer je ideološki aparat koji promiče barun potpomognut religijskom dogmatikom. Višak zadovoljstva tako kruži izvan subjekata, u Drugome, bilo da je to Drugo sam barun ili onostranost. Treba biti poslušan i slušati. Pastorova obitelj postaje tako amblematska za sagledavanje krutoga patrijarharnog obiteljskog sistema preko kojega se nastoji u djecu introjicirati vrijednosti te ostvariti društveno poželjnje karaktere, što se kasnije čini sistemom društvenih institucija.
Bijela vrpca iz naslova simbolizira tako dječju nevinost i čistoću, što je u očitom raskoraku sa tematikom filma. Međutim, ta nevinost i čistoća isto tako reprezentiraju krajnje krut, represivan i rigidan sustav lišen bilo kakvoga zdravoga razuma. Otac – običan pater familias, svećenik ili lokalni kapitalist tako su oni koje treba slušati, kojima se valja pokoravati i voljeti ih. Hanekeov film zapravo nudi presjek onovremenoga društva u kojega su uključeni svi društveni slojevi. Bilo da je riječ o pastorovoj, vlastelinovoj, seljakovoj ili liječnikovoj obitelji otac je onaj entet kojemu valja biti podložan te koji nameće odricanje, ali isto tako i usmjereava integraciju svoga podmladka u zadane društvene kanone. Takva situacija predstavlja povod da redatelj razvije svoju kompleksnu te simbolikom zaogrnutu društvenu parabolu te beskompromisno secira ljudsku agresivnost te destrutktivnost kroz prizmu represije.
Film stoga prikazuje nepotrebno odricanje i krutost kao perverziju koja vodi u patologiju. Iz filma kao da probija ona fojdvoska ironija kako je kršćanski zahtjev voli bližnjega svoga kao sebe samoga sasvim iluzoran jer jedno sebstvo u ovome filmu uvijek nastoji poniziti ono drugo te ga podrediti sebi, a takav emocionalni sadomazohistički odnos najbolje ilustrira odnos liječnika i njegove ljubavnice te njezino svjesno pristajanje na njegovo ponižavanje te incestuozan odnos s vlastitom kćerkom. Lakanovski rečeno, uživamo se poistovjetiti sa objetkom koji pati, a prisutnost zla u drugome na određeni način potiče nas da se suočimo i sa zlom u nasma samima.
Bijela vrpca zapravo secira društvo koje je neurotično i frustrirano jer ne može podnijeti odricanja koja su mu nametnuta uime krutih kulturnih ideala na čijem vrhu bi trebao biti zakon kao takav, koji bi trebao onemogućiti da netko postane žtvom sile drugoga, premda je filmom protkana ideja kako takav zakon ipak nekima služi za pridobivanje više zadovljstva, a drugima više odricanja, što onda leži u korjenu ljudske agresivnosti koju je nemoguće istrijebiti.
Hanekeov redateljski rukopis u izravnom je dosluhu s karakteristikama svijeta kojega bespoštedno secira. Impresivna crno-bijela fotografija Christiana Bergera (Pijanistica, Skriveno) hladno i analitički prodire u dušu protagonista (izvrsne kreacije cijeloga glumačkog ansambla) jednakom žestinom kao i u njihove banalne, svakodnevne živote, te sloj po sloj skida, odnosno razlaže ovojnicu njihovih života kako bi prikazala što se krije iza ugledne i uglađene vanjštine jer u hanekeovskom svijetu jasno je odijeljeno kako se likovi predstavljaju okolini od onoga kako se ponašaju unutar četiri zida vlastitih domova. Na taj način redatelj i pojačava psihološke tenzije jer nedokučivi zločini u selu izravno korespondiraju sa sve većom psihičkom napetošću samih protagonista te represijom kojoj su izloženi.
Hladan pristup, lišen emocija evocira emocionalno anestetiziran svijet utemeljen na strogim normama i pravilima, a polagan, spor ritam filma odaje mikrokozmos u kojem vrijeme kao da je zaustavljeno te u kojem je pojava nenadanih događaja napokon pomutila ustaljen, monoton ritam životarenja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. ožujka 2010.
