Mlaka posveta seksualnom avanturizmu

Neka ostane među nama, red. Rajko Grlić

• Rajko Grlić snimio je film koji je navodno posveta Zagrebu. I doista, radnja ovoga ostvarenja odvija se na dobro nam poznatim lokacijama. Od Zrinjevca, preko Dolca, do Uspinjače te dijelova grada koji von oben, svisoka gledaju na smrtnike ispod sebe. Upravo ovo svisoka indikativno je za protagoniste filma s nazivom Neka ostane među nama. Naime, oni su pripadnici više klase Zagrepčana, s nasljeđem vilâ u centru grada i diplomatskim poslovnim vezama. To su snobovi koji jednostavno moraju varati svoje najbliže da bi ostvarili sebe.
  
  Onima socijalno niže razine, film eksplicitno poručuje: "Šta gledate debili jedni?!". Ova rečenica iz filma na neki je način upućena svim voajerima koji su se s interesom uputili na novinarsku premijeru. Indikativan je bio i datum prikazivanja: 8. ožujka – Međunarodni dan žena. A žene? Kakve su žene u Grlićevu filmu? Žene su beskrajno podatne, ponizne i uvijek se vraćaju svojim mužjacima. Nijedno poniženje nije im dovoljno kako bi shvatile kakva im je uloga u životu takvih neodoljivih muškarčina kakav je protagonist Nikola. Žene koje se kreću u njegovu životu spremne su mu oprostiti (izuzev zakonite) kada im on samo jednom iskaže svoju moć. A Nikolina moć, naravno, jest novac, koji se pretvara u falus. Novac je seksualna potencija kojoj hendikepirana ženska nejač ne odolijeva.
  
  Protagonist filma je, dakle, Nikola (Miki Manojlović), čiji je status ženskara i muškarca od moći ugrožen pritajenim neprijateljem u obliku raka prostate. No Nikola se ne da, i tijekom cijeloga se filma trudi pokazati da nije izgubio svoj jebežljivi šarm. Osim povremenog seksa na brzaka, svoju dvostruku egzistenciju erotizira i povremenim egzilom iz braka s apotekaricom Laticom (Nataša Dorčić) s kojom ima sinčića. Varajući trudnu suprugu Anamariju (Darija Lorenci), svojim preljubima tek otvara skicu jednog lažnog življenja. U društvu kulture laži, Nikola je meštar ceremonije. Kao ostarjela inkarnacija hodajućeg falusa vući će konce erotskih igara sve dok i sam ne bude prevaren. Sve dok se i njegovo dijete ne pokaže lažnim! Nije tome slučaj samo kod Nikole, i njegov mlađi – neuspješniji i nevoljeniji brat, indikativnog nadimka Braco (Bojan Navojec), pomalo mu je zavidan. Zbog čega? Čini se poradi ničega drugoga doli zbog pristupa površnome seksu na brzaka. (Ipak, i kao profesor inferioran je diplomatu Nikoli.) No u jednoj od ključnih sekvenci s početka filma, u pijanoj noći nakon očeve smrti, Braco će se osvetiti bratu napunivši svojim sjemenom Nikolinu čašicu za umjetnu oplodnju. Osveta? Bracinom masturbacijom zatvoren je obiteljski krug prevare i laži.
  
  Seksom je predodređena i Bracina supruga Marta (Ksenija Marinković). Nekad zaljubljena u Nikolu, svoju će erotsku pomamu projicirati na mlađe pastuhe. I Latica će pristati na kulturu preljuba kao ispunjavajuću ("Svrši mi po sisama!"). Iako se čini da je Nikolina Anamarija jedina prevarena u tom erotskom vodvilju, njezin će razgovor s Martom pokazati da ona zapravo podsvjesno uživa u Nikolinim ponižavanjima. Kao žena iz (koscenaristu) Tomiću poznatog mentalnog i geografskog krajolika (Drniša), i Anamarija će prije poroda otkriti svoju "podsvjesnu jouissance". "Višak užitka prevare" otela je jednim felatiom!
  
  Kakav je, zapravo, Grlićev film? Je li to komedija, obiteljska drama, nostalgična erotska kino-literatura, vodvilj? Sve pomalo, ali bitno i ništa od svega toga. Pomalo šablonski uobličen kao pripovijest iz vizure petero protagonista, film je obilježen i natpisima koji obećavaju karakternu analizu svakog od njih. No ta se analiza ipak – ne desi. Uopće, Grlićev je film neformalna posveta seksualnom avanturizmu. I teško bi bilo dokazati da je to film o Zagrebu ili nešto slično. Neka ostane među nama skica je jednog sloja zagrebačke više srednje klase koju pokreće nezajažljivost prema seksu kao samoispunjenju navlastita egoizma. Scenarij što su ga zajednički uobličili i suradnici iz Karaule (2006) – Grlić i Ante Tomić – pruža elemente blagonaklone satire. No, pravi je problem kod takvog filma nemogućnost identifikacije većine gledatelja s protagonistima (što je manji problem), ali i nemogućnost empatije s takovim dramsko-komičnim karakterima (mnogo veći problem). Jer oni nisu ni dramski ni komični. Oni su tek – nesretni jebežljivci.
  
  Grlićeva autorska intencija, vjerujem, bila je ipak drukčija. Kako taj redatelj zna uobličiti sižeje koji su sugestivniji, znamo iz njegovih kreativno najplodnijih osamdesetih. Erotsko-politička drama Samo jednom se ljubi (1981), humorni patchwork s pretenzijama studije karaktera Štefica Cvek u raljama života (1984), pa i osebujna zagrebačka melodrama Za sreću je potrebno troje (1986) – svaki svjedoči tomu. Pokušaj povratka zagrebačkom miljeu ostao je pomalo nelagodnom seks-(melo)dramom. Osim nekolice vrućih scena (više na verbalnoj negoli na vizualnoj razini), Neka ostane među nama i ne nudi nam baš puno. Primjerice, metafilmska dosjetka o stalnom kruženju erosa i thanatosa ostaje upravo to – tek dosjetka. Umirući Vanja Drach na početku filma, te Anamarijino dijete na kraju (za koje znamo da je kukavičje jaje) trebali bi zatvoriti ciklus smrti i ponovnog rađanja.
  
  No završna sekvenca na grobu pohotnog slikara Matka, iako vizurom podsjeća na kraj Reedova Trećeg čovjeka, ne donosi neku katarzu. Ako je zagrebačka kultura zapravo kultura preljubništva, što je to drugo doli već nagoviještena kultura laži!? Trebamo li prihvatiti te laži? Bivamo tek voajeri nečijih lažnih (tragikomičnih?) egzistencija. Problem potpisnika ovih redova možda jest taj što u Neka ostane među nama ne nalazi dovoljno niti univerzalnosti, a bogme niti duhovitosti, da bi cjelinu mogao držati uspjelo izvedenom. Iako nas seksus svih pokreće, možda bi ponekad intrigantnijom bila pripovijest o bračnoj vjernosti!? Ovako, likovi nam uz frivolni osmijeh mogu poručiti Nek ostane među nama. Ma, koga briga!
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 11. ožujka 2010.

Piše:

Marijan
Krivak