Ove je godine u Hollywoodu na pomolu sasvim novi trend. Čini se kako je skupocjena mašinerija osjetila silan zamor te nedostatak nadahnuća u osmišljavanju silnih i nebrojenih nastavaka filmskih uspješnica pa je trebalo pronaći nove odnosno alternativne načine kako dugovječnim i posustalim filmskim serijalima udahnuti život. Stoga je novi marketinški potez postalo snimanje prednastavaka koji bi gledateljima objasnili genezu njihovih omiljenih dugovječnih junaka i vratili se na sam početak priče. Takvo rješenje otvara vrata novome serijalu s pomlađenom i atraktivnom glumačkom ekipom koja bi trebala biti privlačna mlađahnoj publici, ciljanim konzumentima ovakvih naslova. Formula je uvijek ista – što bombastičnije, ali sa što manje logike.
Kultura i civilizacija su prema Freudovu mišljenju nastale ubojstvom praoca, a sudeći po Wolverinu i novim Zvjezdanim stazama, i holivudski serijali. Paramount je ovaj put igrao na sigurno, pa pažljivim gledanjem Zvjezdanih staza gledatelj može naučiti sve čari sastavljanja prednastavka koji prvenstveno mora voditi brigu o tome da zadovolji sve slojeve publike te da, slijedeći spomenutu logiku, sve dobne i rodne skupine u filmu pronađu ponešto što će im pobuditi zanimanje.
Prvo je potrebno ispravno odabrati redatelja koji se nije istaknuo odveć idejno kompleksnim filmovima pa se neće pretjernano zamarati s logičnošću i preglednošću priče, ali koji isto tako nije niti puki štancer, nego zna režirati atraktivne akcijske sekvence. Stoga je izbor televizijskoga redatelja J. J. Abramsa, koji je na velikom platnu debitirao Nemogućom misijom 3 (2006), filmom besmislene priče ali punim bombastične akcije bez predaha, svakako pravi izbor. Nažalost, niti Zvjezdane staze ne mogu se pohvaliti logično razloženom pričom jer sve crne rupe i vremenski procijepi naprosto vape za konzistentnijom scenarističkom rukom, no to uostalom nije ni bitno. J. J. Abrams je film iz znanstveno-fantastičnih voda dobrano primakao žanrovskim konvencijama akcijskoga filma. Okvir i dalje ostaje u SF okrilju, ali njegovi junaci sada dobro barataju ne samo vlastitim šakama, mačevima, nego i svim vrstama pucaljki, pa James T. Kirk i Hikaru Sulu, oboružan znanjem borilačkih vještina, postaju ultimativni akcijski junaci, što se u današnjem Hollywoodu smatra osuvremenjavanjem.
Dvosatno trajanje filma prolazi u trenutku, a gledatelj i ne stigne razmisliti o priči jer je neprestano izložen akcijskim prizorima i pustolovinama koje se nižu kao na pokretnoj traci. Specijali efekti su besprijekorni te pridonose raskoši cjeline. Abrahams je zaista od Zvjezdanih staza stvorio bombastični spektakl te film učinio privlačnim i gledateljima željnima raskošno insceniranih akcijskih i borilačkih prizora, ali i onima koji su zadrti obožvatelji space opera.
Ono malo predaha između akcijskih prizora nabijenih specijalnim efektima, redatelj je iskoristio kako bi naznačio odnose među likovima ne bi li udovoljio i onima koji žele malo više od puke akcije. Međutim, tu nije bio osbito inovativan jer je igrao na obiteljske klišeje pa su njegovi glavni akteri neprestano motivirani osvetom zbog izgubljenoga oca, majke ili supruge. Scenaristi Roberto Orci i Alex Kurtzman po tom se pitanju i nisu osobito trudili pa su upali u zamku postavljanja motivacije za daljnji razvoj naracije na nebrojeno puta korištenom efektu. Stoga suvislije odnose među likovima i ne treba tražiti jer su oni samo naznačeni kako bi priča mogla teći te da bi se objasnilo upoznavanje kultnih likova, dok naglasak ostaje na pustolovinama.
Nakon izbora redatelja te spajanja znanstvene fantastike s akcijom, sljedeći bitan korak jest izbor privlačne glumačke ekipe. Pomlađivanje je svakako dobar potez jer filmske Zvjezdane staze nikada nisu u tolikoj mjeri bile atraktivne najširoj publici, posebice onoj mlađoj koja čini veći dio američke filmske kino publike, pa je na ovaj način dobila model s kojim se može poistovjetiti. Mlađa publika voli na kinoplatnu gledati omiljene glumce iz najdražih tinejdžerskih sapunica. Abramsova mlada glumačka ekipa ipak djeluje svježe i zabavno te uigrano, iako Chris Pine napadno pokušava biti karizmatičan poput Williama Shatnera koji je u serijalu glumio starijega Jamesa T. Kirka. Štoviše, njegova koncepcija mladoga Kirka toliko očigledno podilazi publici da je to nemoguće ne primijetiti jer je Kirk testosteronom nabrijani mladić koji ima problema s autoritetom i bez većih je ciljeva u životu, ali dovoljno inteligentan i snalažljiv da može spasiti svemir od uništenja. Cijeli film zapravo počiva na dualizmu između Kirka koji se ne povodi uvijek za razumom nego i emocijama i instinktima, te Spocka koji želi sve analizirati s aspekta razuma i logičnosti te s minimumom emocija.
Bez ljubavne priče također nije moglo proći, a za to su se pobrinuli Spock i Nyota Uhura, međutim, i tu su likovi trebali biti redizajnirani, pa je Spock prešao neznatne make up preobrazbe kako bi i dalje ostao lijep i zgodan, a kao takav i atraktivan publici koja ne voli gledati ružne protagoniste u nježnoj ljubavnoj priči.
Zvjezdane staze sadržavaju sve ono što jedan zabavan spektakl treba ponuditi širokoj publici željnoj zabave. Posrijedi je možda ne osobito pametan i inovativan film na razini priče i odnosa među likovima, no čini se da je unatoč očitoj proračunatosti pomlađivanje ipak najbolje što se moglo dogoditi posustalom serijalu zapalom u rutinu.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 12. svibnja 2009.
