Osebujno žensko pismo
Na putu, red. Jasmila Žbanić
-
Ljudi odlaze jedni od drugih. Zatim se ponovno vraćaju onima od kojih su otišli. Ponekad i ne... Ipak, ako postoji prijateljstvo, naklonost i, konačno, ljubav, nada da će se vratiti jedno drugome – zbiljska je. Upravo tako se možemo propitivati nakon završetaka filma Jasmile Žbanić, Na putu. Zapravo, nadati se da između Amara i Lune doista postoji ljubav. Što se desilo Na putu?
Na početku filma pratimo strasnu zaljubljenost dvoje mladih ljudi. Luna (Zrinka Cvitešić) je stjuardesa, živi iznad oblaka, kako doslovno tako i zbog sretne ljubavi. Njezin odabranik srca, Amar (Leon Lučev), pak, radi u avionskom prometu, no prizemljen je kao kontrolor leta u sarajevskoj zračnoj luci. Strast koja pokreće njih dvoje, čini se jakom i predanom. Ipak, narativnim razvojem, u dramaturškom prijelomu, shvaćamo da Amar ima problem... problem s pićem. Zbog njega biva i privremeno suspendiran s posla. I upravo u tom vremenskom međutku desit će se i bitni preobrat u filmu. Stjecajem fatalnih okolnosti, Amar će potražiti put svojeg samopouzdanja i utjehe u vjeri. Naime, postat će nesvjesnom žrtvom u Bosni nanovo otkrivenog samoidentiteta kroz islam. Luna Amaru (iako ga voli) neće dopustiti da izmijeni rutu njihova dotadašnjeg puta. No, kakav je kraj ove pripovijesti, ostaje otvorenim. Hoće li se Amar vratiti Luni? Ima li njihova veza ikakvu budućnost? Protagonistima sklon gledatelj može se tome tek nadati, no odgovor ostaje u zraku. Upravo se tamo i zadržava Lunin pogled u posljednjem kadru filma.
Drugi dugometražni igrani film Jasmile Žbanić pobudio je velika očekivanja. I to, s razlogom! Naime, njezin prvijenac Grbavica (2006) s ovih je prostora krenuo u osvajanje teritorija svjetskih festivala, ali je i u srcima gledatelja ostavio nezanemariv trag. Pripovijest o ženskim sudbinama u ratom, ali i duševno razrušenoj Bosni, pokazala je redateljičin stvaralački nerv nagoviještenim u kratkim filmovima. Što nam, pak, donosi autoričino iskustvo Na putu? Prije svega, vrlo iskren i dobar film koji plijeni svojom i vizualnom, ali nadasve sadržajnom autorskom poetikom iskazanom suverenim vođenjem filmske pripovijesti i njezinih likova.
Posebice plijeni glavni ženski lik Luna, koja vedrinom i životnom energijom, toplim bojama iscrtava vizualne konture ljubavne priče Na putu. Da je žena zapravo jača osobnost od partnera u filmu, svjedoči ovoga puta i osebujno žensko pismo ispisano u cjelini ostvarenja. Naime, osim jasno iskazane redateljičine simpatije prema protagonistici, i filmska je fotografija ženski podatna kroz snimateljski rad Christine A. Maier. Njezin je doprinos filmu i njegovoj fluidnoj vizualnosti doista dragocjen. Jednako tako, značajnu ulogu ima i montažni rad sljedeće žene, Niki Mossböck. Njezina zatamnjenja i vizualni prijelazi – primjerice, iznad oblaka pa do dna bazena – simbolički su precizno i dojmljivo, asocijativno izvedeni. Naime, dok je na početku filma Luna doista u nebeskim sferama, iznad oblaka, njezino je simboličko potonuće u Jablaničko jezero vrlo sugestivan montažni potez.Vratimo se Luni. U doista sjajnoj izvedbi Zrinke Cvitešić, ona je oličenje slobodne i otvorene žene koja ne želi biti žrtvom tradicijskih ograničenosti. Jer, u patrijarhalnoj Bosni, žena je sretna tek ako usreći muškarca. (Zvuči poznato?) I to ne tek u vjerskoj fatalnosti islama nego i u običajima zajednice. Stoga se slobodoumna žena, koja prakticira seks prije braka, čini ugrozbom za jednu običajnosnu sredinu. Konačni raskid s nepisanim kanonima zajednice, Luna će iskazati u činu odbijanja i djeteta kojega, nekim čudom, u sebi nosi. (Jer, prethodni se tijek filma bavio i Amarovom neplodnošću i umjetnom oplodnjom.) Raskidom i tog kanona, Luna će uputiti već spomenuti pogled k nebu. Ima li njezina veza s Amarom budućnost? Hoće li mu roditi dijete? Pa, i ako je odgovor na oba pitanja niječan, nemamo dojam da će ona biti nesretna. Nekako vjerujemo da će svojom, ženskom vedrinom na putu pronaći sreću.
No, Amar na svojemu putu ostaje mnogo usamljenijim. Ili se, možda, varam? Njegovo uron u sfere vjere sa sobom nosi mnoge nedoumice. U namah prisutnom interpretativnom ključu, on je jednostavno puko. Potpadanje pod utjecaj „Bahrije vehabije“ tako je dokaz njegove slabosti i nesigurnosti, prouzrokovane i ratnim traumama. Alkohol je tek znak i otponac njegova pada. Međutim, ako film pokušamo sagledati ponešto nekonvencionalnije, otkriva nam se i sasvim drukčija mogućnost njegova iščitavanja. Naime, ona po kojoj se Amar zapravo zaljubljuje u ratnog druga Bahriju (Ermin Bravo). Amar bi, zapravo, bio prikriveni homoseksualac! Njegovo zaljubljeno gledanje u Bahriju dok pjeva imalo bi karakter erotske želje. Tako bi represivnošću sredine potiskivana žudnja imala subverzivni karakter. Što me navodi na ovaj pokušaj psihoanalitičkog tumačenja? Prije svega, shvaćanje prave vjere kao ljubavi. U tom se kontekstu čini da se Amar lomi u odabiru između Lune i Bahrije! Koja je njegova odluka, sam nam kraj filma, već rekosmo, ne odgovara. I Amar bi, kao i Luna, dakle bio Na putu!
Jasmila Žbanić pokazala je nadarenost. Mogli bismo sada već govoriti i o autorskoj zrelosti od koje možemo očekivati i daljnje dojmljive radove. U jednom trenutku Na putu, neki likovi nose figure Maršala Tita, ali i Slavka Štimca iz filma Sjećaš li se Dolly Bell? (Emir Kusturica, 1981). Svijest o Bosni iz nekih drugih dana spojena je s filmofilskom osviještenošću. Jesmo li se Na putu vratili jednoj autentičnoj, bosanskoj autorici? Nadati nam se jesmo, da je tomu baš tako!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2010.
Piše:

Krivak