Kontroverzno provokativan, metafizički roman Alice Sebold Ljupke kosti materijal je koji, mora se priznati, definitivno nije jednostavno pretočiti u koherentnu filmsku formu. Kao mješavina suspense-trilera, psihološke drame i fantastičnih elemenata, knjiga funkcionira i više nego uspješno; film Petera Jacksona pak uz navedene uvodi i dodatne žanrovske elemente – one romantičnog i ghost-story filma, no finale je (nažalost) mahom nezadovoljavajuća i (iznenađujuće) promašena adaptacija književnog predloška.
Kompleksna i delikatna pisana priča o shrvanoj obitelji, sjećanjima i okrutnom umorstvu u redateljevu je površnom, klišeiziranom i banalnom iščitavanju postala nadnaravni triler s naglaskom na specijalne efekte. Naime, moderne vizualne mogućnosti učinile su ovog nekoć wunderkind-redatelja i gospodara trilogije o Prstenovima, doslovnim CGI-ovisnikom, koje neštedimice rabi kao supstitut za pravu dramu iz esencije naracije – ipak, uspješniji biva u rekreiranju u realnosti utemeljenih sekvenci negoli onih spiritualnih fantazijskog empireja umorene djevojčice (ujedno sveznajuće pripovjedačice koja opservira, povezuje te u konačnici i shvaća zbivanja na Zemlji). Njezino posmrtno bivanje na sferi astrala Jackson prikazuje psihodeličnim koloritnim zamasima u stilu sedamdesetih, s nadrealnim jantarnim poljima žita, prostranim nebesima, hiperdimenzioniranim brodovima u bocama na nemirnome moru, vječno mijenjajućih, fuzirajućih disparatnih obličja, fluidnih mijena godišnjih doba ili lišća koje se pri padu sa stabla pretvara u ptice u letu, dok ruže cvjetaju pod zaleđenim površinama (reminiscencija na alegorijske pejzaže Wardova filma Ja ću budan sanjati neizbježna je).
Paleta vrsnog snimatelja Andrewa Lesnieja pritom je teža i sugestivnija pri zemaljskim kadrovima, evidentno nadahnuta američkim realizmom u slikarstvu 20. stoljeća – poglavito bukoličko-mračnim nijansama Andrewa Wyetha. I dok je ovdje prava priča potisnuta od strane vizualnog, naturalizam s visoko učinkovitim specijalnim efektima Jackson je maestralno kombinirao u svom filmu iz predholivudske faze Nebeska stvorenja. Junakinja Ljupkih kostiju – i sama nebesko stvorenje, kao mrtva može očitati sjećanja (važna za razvoj i tijek naracije) jer samom svojom pozicijom ima ojačan (u)vid koji dolazi od bivanja bez tvarnog tijela, od povratka neizdeferenciranosti, središtu izvora. Zaslužna za takvo prenošenje duševnih turbulencija lika svakako je ekspresivna zvijezda sutrašnjice – nesporno talentirana mlada Saoirse Ronan, čija se glumačka inteligencija jasno mogla uočiti već u briljantnom Okajanju Joea Wrighta (ulogu za koju je nominirana za Oscara u kategoriji sporedne glumice).
Jackson osobno nije uspio uloviti elegičnost ove književne meditacije s drugog svijeta, pa je čak i ono numinozno pretvorio u shematizirano, time načinivši filmski solecizam, kakofonično-distorzičnu emotivnu klimaktičnost iz scene u scenu, patos koji je poglavito ridikulozan u završnim newageovskim sekvencama (poljubac, rješenje ubojičina kraja, ali i nepotreban te za ton filma nadasve disonantan komični odmak u liku Susan Sarandon). Rezultat je emotivno neuvjerljiv, sentimentaliziran, u tonu nekonzekventan film slabe karakterizacije bez dubine i, posljedično, vrlo jednodimenzionalan, unatoč pokojoj snažnoj sceni (susret oca i ubojice pri gradnji zamke, neeksplicitno umorstvo djevojčice, igra mačke i miša ubojice i policajca oko minijaturnih replika kuća) ili motivu (kućica za lutke kao simbol položaja bića bez vlastita značaja /lutke/ spram neograničene moći onostranog /kuća/ – zgodno se poigrava slikom odraza neba na zemlji, kao i junakinjina fatuma) te solidnim kreacijama Marka Wahlberga i Rachel Weisz u ulogama roditelja (ona hvaljena Stanleya Tuccija, gestikulacijski je, govorno i maskom neuvjerljiva transformacija, a na prvu loptu odaje tipičnog pedofila i serijskog ubojicu). Šteta da čitav film nije u skladnoglasju s tim najboljim trenucima za kakve je Jackson, povijest nas uči a i Ljupke kosti parcijalno pokazuju, itekako sposoban.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 1. ožujka 2010.
