Daleko od dosade
Pankrti: Dolgcajt (Glasba je časovna umetnost, Pankrti: Dolgcajt), red. Igor Zupe
-
Kao zagrijavanje za 4. DORF, festival dokumentarnog glazbenog filma koji će se od 4. do 7. ožujka 2010. održati istodobno u Vinkovcima, Zagrebu i Rijeci, u zagrebačkom Dokukinu Croatia ponuđen je program Ususret 4. DORF-u na kojem se, između ostalih, prikazuju pobjednici dosadašnja tri DORF-a: Pankrti: Dolgcajt (Glasba je časovna umetnost, Pankrti: Dolgcajt, Slovenija, 2006, red. Igor Zupe), Kike Turmix (Norveška, 2007, red. Roger Sommerseth i Kristi Westerbotn) i Edo Maajka: Sevdah o rodama (Hrvatska, 2008, red. Silvio Mirošničenko).
Među njima kakvoćom odskače Pankrti: Dolgcajt (u prijevodu Kopilad: Dosada, 47 min.), glazbeni dokumentarac o pojavi (možda prve) slovenske i jugoslavenske punk-rock grupe, ljubljanskih Pankrta (osnovanih 1977. godine), koji nastoji filmskim jezikom uhvatiti, predstaviti i dočarati ono što su Pankrti izrazili svojim glazbenim djelovanjem. Ukratko, u SFRJ su uvezli punk kada gotovo nitko u zemlji nije ni znao što pojam označava, a ovdašnjem su rocku pokazali da se može pjevati o temama koje zalaze duboko u politički i sociološki život tadašnje države.
Montiran naizgled kaotično i neprecizno, u gotovo agresivno brzom ritmu kratkih i dinamičnih, katkada gotovo nedovoljno čitljivih kadrova, često uz namjerno asinhron ton (izjave sugovornika na podlozi pogrešne slike), dakle služeći se principom prljave izvedbe kakav u svojoj grani umjetnosti koriste punk-glazbenici, Pankrti: Dolgcajt nije usmjeren na pedantnu kronologiju, nego s jedne strane na svojevrsno rekreiranje osjećaja uzbuđenja vezanog uz tu novotariju, a s druge na naglašavanje značaja koji su Pankrti, odnosno njihov prvi singl Lepi in prazni/Lublana je bulana (1978) i prvi album Dolgcajt (1980), imali na tadašnju jugoslavensku pop-rock scenu, pop kulturu pa i društvo općenito. U prvome postiže izvrsne rezultate, dok se u drugome katkad čini pretjerano mitotvornim, a nedostatno analitičnim.
Film je napučen arhivskim dokumentarnim materijalom, dakako, onime Pankrta u koncertnoj i drugim akcijama, ali još više ilustrativnim snimkama (sivog i dosadnog) života u tadašnjoj Sloveniji, odnosno SFRJ, od prikaza obične ulične svakodnevice, preko izbora miss ili osnovnoškolske nastave do političkih skupova i sastanaka. Tu su i svježi komentari glazbenih kritičara, predstavnika glazbene industrije, kolega glazbenika te drugih svjedoka i sudionika, kako onih profesionalnog profila, tako i onih iz redova obične publike. Pred kameru su stali i svi članovi Pankrta, no zanimljivo je da njihove izjave i komentari zauzimaju gotovo beznačajnu minutažu, osobito u odnosu na neke objektivno nerelevantnije sugovornike, primjerice do samog kraja filma neidentificiranog sredovječnog taksista (Marin Rosić, pjevač grupe Cariniki) koji gotovo ispada glavnim likom priče iako je njegova (čini se) jedina zasluga da je bio i ostao obožavatelj Pankrta.
Iako gledajući dokumentarac o nekom slavnom u osnovi želimo vidjeti što više snimaka protagonista, vizualni manjak Pankrta (zvučna podloga popunjena je pjesmama s prvog albuma) u ovom filmu zapravo ne smeta. Jer, riječ je o još jednom odsječku gradbenog principa ovoga punk-filma koji većim dijelom uspijeva izbjeći uobičajene postupke glazbeno-biografskih dokumentarnih osvrta, a pritom ostati itekako suvisao i dojmljiv. Riječ je zapravo o logici po kojoj u film ulazi mnogo od onoga što bi standardno ispalo u montaži, onoga što bi se učinilo viškom, dijelovima manje važnima od onih koje svakako treba staviti u film. No, ti manje važni dijelovi često znaju biti slikovitiji, na svoj način čak i rječitiji od onih precizno relevantnih i informativnih. Autori Pankrta: Dolgcajt (scenaristi su Zupe, Igor Bašin BIGor i Barbara Kelbl) čini se, odlučili su iskušati kako bi bilo ostaviti takve dragocjene suvišnosti, a izbaciti neizbacive dijelove. Stvar je očito odlično profunkcionirala i rezultat je više nego zadovoljavajuće informativan, ali netipičan filmski pandan glazbi Pankrta, ostvarenje koje uvjerljivo hvata i odražava duh stvaralaštva svojih junaka, a što je zapravo nešto čemu bi svaka filmska biografija trebala težiti.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 27. veljače 2010.