Film i trauma

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Bruno Kragić, br. 59, jesen 2009.

• Psihoanaliza se od samoga nastanka bazirala na traumatskim događajima iz najranijega djetinjstva koji su ostavili neizbrisiv trag na psihu subjekata u njihovom kasnijem životu. Stoga su brojna razmatranja u kontekstu kulturološki orijentiranih studija koje se bave pitanjem traume, mehanizama kulturnoga pamćenja i inoga svoje plodno tlo pronašle upravo u psihoanalitičkoj kritici. Ovaj broj Hrvatskog filmskog ljetopisa pokušava aktualizirati upravo jedno takvo psihoanalitičko, napose lakanovsko čitanje filmova u tematu Film i trauma, danas poprilično aktualno u svijetu, ali to je ostvareno tek s djelomičnim uspjehom.
  
  Rad Lacanovsko tumačenje filmova Krzysztofa Kieślowskoga ponešto je predugačak i neusredotočen te bi se trebao zapravo zvati Žižekovsko tumačenje filmova Krzysztofa Kieszlowśkoga jer se mahom temelji na navođenju i parafraziranju Žižekovih navoda o filmovima izvrsnoga Poljaka. Budući da je tekst smješten u temat Film i trauma, nije nauzgred spomenuti kako je rad Karle Lončar previše općenit te se parcijalno dotiče problematike temata. Čini se kako je posrijedi fakultetski seminar koji se nastoji predstaviti u formi znanstvenoga rada, premda jedan ozbiljan znanstveni rad ne bi trebao u popisu konzultirane literature navoditi naslove poput Lacana za početnike Dariana Leadera i Judy Groves jer je posrijedi djelo koje teoriju spomenutoga autora pokušava predstaviti u – stripovskom izdanju.
  
  Nešto bolji rad je Shoah – filmsko svjedočenje traume Marije Struk, koje za nijansu uspješnije nastoji primijeniti psihoanalitičke koncepte na iščitavanje traume u kontekstu Lanzmannova filma. Autorica tako analizom dviju sekvenci iz filma nastoji provjeriti je li teza Shoshane Felman o ne-viđenju i nemogućnosti svjedočenja primjenjiva bez kritičkoga preispitivanja, premda njezin rad u konačnici također pati od pretjeranoga prepričavanja tumačenja istoga filma Felmanove te je također za nijansu odveć seminarski intoniran. „Dogville“ u Brechtvilleu Marija Vrbančića pak spaja Brechta i Lacana propitkujući u Von Trierovom filmu problem parabole, začudnosti te poziciju Grace kao žrtvenoga jarca. Od triju radova sakupljenih u ovome tematu, Vrbančićev je najkoncizniji, najzaokruženiji i najpromišljeniji u svom tumačenju Von Trierove političke parabole s osloncem u Brechtovim dramskim tekstovima.
  
  Ideja za temat Film i trauma svakako je zanimljiva i aktualna, međutim, ostaje dojam kako svi tekstovi ipak nisu na razini, a također se možda trebalo i razmisliti o stvaranju veće cjeline u kojoj bi bilo zastupljeno više od tri rada.
  
  Rubrika Studije donosi niz dobrih tekstova, koji odaju suvereno poznavanje materije kojom se autori bave. Vestern se uvijek smatrao muškim žanrom sa stereotipnom rasporedom karaktera, u kojemu je žena prikazivana kao pasivni princip oko kojega se bore dvojica muškaraca u svojoj homosocijalnoj igri ili pak kao promiskuitetna dama iz saloona. Saša Vojković pristupa vesternu s drugoga stajališta u radu Više od transseksualne identifikacije: ženska subjektivnost u vesternima. Autorica, naime, pokušava prikazati kako u spomenutom žanru postoji duga tradicija ženskih subjekata kao aktivnih protagonistica, čime transseksualne identifikacije za gledateljice prestaju biti jedino zadovoljstvo gledanja vesterna. Ovaj rad svakako djeluje kao nacrt za sveobuhvatnije istraživanje za koje se nadamo da će ga autorica provesti u budućnosti.
  
  Ivana Keser se vrlo pregledno bavi teorijom filmskoga eseja Guyja Gauthiera (Gauthierova teorija filmskoga eseja), obuhvaćajući sve segmente teorijskih postavki ovoga autora. Novi broj Ljetopisa donosi i peti dio obuhvatne intermedijalne studije Irene Paulus o ulozi glazbe u filmovima Stanleyja Kubricka (Nove glazbene smjernice – Kubrick nakon 2001: Odiseje u svemiru (V)) u kojoj se bavi glazbenom podlogom u filmu Oči širom zatvorene, čime zaokružuje svoje bavljenje glazbom u drugom dijelu karijere ovoga redatelja.
  
  Rubrika Iz povijesti hrvatskoga filma donosi četiri rada. Beogradskim filmovima Oktavijana Miletića bavi se Dejan Kosanović te ukratko predstavlja osam filmova nastalih u drugoj polovici tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, snimljenih za Zadrugu za privredni film. Tekst je informativan te se također doima poput nacrta za jedno možda buduće istraživanje prema kojemu će se detaljnije pokazati koliko i na koji način su navedeni raniji naslovi ostavili traga na redateljevo umjetničko i zanatsko sazrijevanje.
  
  Hrvoje Turković pak prikazuje filmski modernizam u hrvatskoj kinematografiji kraja pedesetih i šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća (Filmski modernizam u ideološkom i populističkom okruženju), ističući specifičnosti njegove pojave koje su uzrokovale autonomnost i prepoznatljivost na onodobnoj svjetskoj filmskoj sceni. Posrijedi je članak koji secira jedno od zanimljivijih razdoblja hrvatske kinematografije na vrlo pregledan i sustavan način te donosi nove spoznaje o njemu. Tko pjeva zlo ne misli – kritička recepcija i kvaliteta Silvestra Milete dobar je prilog proučavanju recepcije hrvatskoga filma u kojemu autor nastoji pratiti u vremenskom slijedu kritičku recepciju Golikova filma s implikacijama o kvaliteti samoga naslova.
  
  Sławomir Idziak predmet je rada Krešimira Mikića, koji daje portret uglednog poljskog snimatelja međunarodne reputacije. Ovo je još jedan od radova, uz onaj Irene Paulus, koji nastoji popularizirati bavljenje različitim profesijama i djelatnostima koje su sastavnim dijelom oblikovanja cjelovitoga filmskoga ostvarenja. Rad je kratak, ali informativan, a Mikić se bavi Idziakovom suradnjom s Kieślowskim kao i holivudskim izletima, koji ipak nisu u tolikoj mjeri značajni kao njegova neholivudska iskustva.
  
  Rubrika Eseji i osvrti nastoji u ovome broju popularizirati nekomercijalne autore i kinematografije te svrnuti pozornost na njihovo prikazivanje kroz različite art programe i revije u hrvatskim kinodvoranama. Rajko Petković nastoji sagledati filmove Jima Jarmuscha kao ogledne primjere američkoga nezavisnoga filma osamdesetih i devedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Nakon kratkoga teorijskoga uvoda, tek se u zaključku sumira po čemu se redateljevi filmovi razlikuju od klasičnoga Hollywooda. Sve između toga standardne su analize redateljevih ostvarenja, uz iznimku filma Slomljeno cvijeće koji je zaobiđen.
  
  Tomislav Kurelec (Autentičnost naspram intelektualizmu. Povodom ciklusa novog brazilskog filma, Filmski programi, 25-30. svibnja 2009.) donosi kratak, djelomično informativan i ne osobito razrađen prikaz pet brazilskih filmova nastalih u proteklom desetljeću, nastojeći tek skicirati neke od dominantnih tematskih i stilskih preokupacija suvremene brazilske kinematografije. Ljubavno-intelektualne „igre i igrice“ Erica Rohmera Marijana Krivaka jedini je rad, odnosno esej, koji se razlikuje od prethodno spomenutih jer dobrodošlim osobnim pristupom i pečatom nastoji secirati četiri odabrana filma spomenutoga redatelja. Time Krivak izbjegava suhoparnost i monotoniju, koja često zna obilježiti stručne tekstove objavljene u Ljetopisu, a pošto je posrijedi autor bogate i široke kulture, na vrlo lucidan i koncizan način uspijeva s malo riječi istaknuti bitna obilježja tematike o kojoj piše.
  
  Uz navedeno, novi Ljetopis donosi tek relativno zanimljiv razgovor Sanje Kovačević sa Zrinkom Ogrestom te standardne rubrike Festivali i revije te Novi filmovi.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. veljače 2010.

Piše:

Dejan
Durić