Sve akcijske ikone dožive prije ili kasnije sličnu sudbinu: od suicidalnih, neurotičnih osoba tipa Martina Riggsa (Smrtonosno oružje) u sljedećih se dvadesetak godina, korak po korak, pretvaraju u Toma Cravena: kosa im se prorijedi, pogled zamuti, lice nabora da ga niti botoks više ne može ispeglati, a držanje pogrbi. Svoje homosocijalne policijske partnere negdje usput izgube, a pritom još ostanu i udovci te samohrani roditelji. Znakovit je prizor kada nakon jedne od borbi Craven sjedne sav zapuhan na pod, izmožden i bez daha, da se priupitate nije li možda vrijeme za mirovinu te prepuštanje platna nekom mlađem. Oni koji prkose okrutnom protoku vremena riskiraju da se pretvore u karikaturu poput zategnutoga Arnolda Schwarzeneggera kojega je bilo groteskno vidjeti kako jedva i u predinfarktnom stanju nosi lijes na ramenu u Terminatoru 3. Druga strana priče jest što Mel Gibson (Hrabro srce) i nije doživio neke osobite glumačke transformacije u rasponu od Riggsa do Cravena, samo je sada nešto smireniji, premda su facijalne (ne)ekspresije manje ili više ostale iste te dozivaju u sjećanje njegovu ulogu u Howardovom filmu Urota, ali to je sasvim druga priča.
Ukratko, svi se oni od sociopata pretvaraju u svece, a Gibsonov Tom Craven ultimativna je svetačka figura, mučenik i isposnik koji u svojoj borbi za pravdu ide do kraja protiv struktura moći te u konačnici umire kako bi osvetio smrt vlastite kćeri. Tuku ga, proganjaju, ubijaju ljude s kojima dolazi u kontakt, odbacuju ga oni koje je cijeloga života štitio te im vjerno služio i u čiji je sustav vjerovao, pouzdani partner ga izdaje, a naposljetku ga čak i počinju trovati. A on se jednostavno ne želi predati. Usprkos godinama i svekolikoj zavjeri protiv njega, kao posljednji trak svjetlosti u sveopćoj političko-korporacijsko-visokokapitalističkoj tami on jaše dalje, posljednjim atomima snage i sa zatrovanim tijelom, sve dok ne ispuni svoju misiju, nakon čega dolazi kćer po njega i uznosi ga na – nebo. Dakle, takvom dobrom i požrtvovnom čovjeku samo nebo može biti granica nakon svih odricanja, boli i patnje koje je doživio na ovome lošem i dekadentnome svijetu.
Zapravo, osvetiti možda i nije najbolji glagol koji bih mogao upotrijebiti u kontekstu Cravena jer sadrži u sebi nešto užasno narcisoidno te implicira da se nekome nešto čini kako bi se zadobila vlastita zadovoljština. Cravenova misija je više od toga jer on brani obitelj i obiteljske vrijednosti te ne može vjerovati kako je njegova, tradicionalno odgojena kćer, bila aktivistica te su je ubili oni kojima je on cijeloga života služio. Obitelj, bog i domovina tri su vrijednosti koje Craven nosi u svom hrabrom srcu. Na rubu tame pun je sentimentalnih parola o obitelji i djeci tipa bolje je imati dijete pa ga izgubiti nego ga nikada ne imati, a glavni junak tako se zdušno moli te priznaje da je uvijek sve radio za dobrobit svoje zajednice, premda će se ipak u konačnici morati preobratiti u smrtonosno oružje kako bi zlikovcima isprašio tur. Međutim, Martin Campbell (Zlatno oko) u svojoj filmskoj adaptaciji istoimene uspješne britanske miniserije (koju je također režirao), nikada ne dopušta Cravenu da zaista postane ostarjeli Riggs, odnosno da rekreira nešto od njegove neurotičnosti, pa je Tom strogo kontrolirano smrtonosno oružje vođeno etičkim i moralnim imperativima.
Tako Tom nažalost nikada ne dobiva priliku pomahnitati. Možda je bilo previše za očekivati da negativca ubije na polovici filma kada ga ščepa na autocesti u njegovu automobilu, međutim, bilo bi jedanput zanimljivo da to netko u holivudskom filmu učini bez promišljanja. Ovako smo bili primorani čekati samu završnicu filma, premda smo sva rješenja vrlo brzo saznali, a samo kako bi se negativac u potpunosti razotkrio, kako bi bio uhvaćen u naponu vlastitoga grijeha. Čak i u završnici, kada se sve čini kako je Craven bio tek mala karika u političko-korporacijskim zakulisnim igrama te je iskorišten kako bi se visoki političari nekažnjeno izvukli iz svoje upletenosti u događaje, u konačnici mora dobiti moralnu zadovoljštinu. A to da su mu smjestili isti oni konzervativni političari s kojima je dijelio svjetonazorske stavove, autor propušta secirati, iako je u tom segmentu svakako bilo potencijala da se razvije intrigantna potka.
Redateljeva igra mačke i miša nikada ne postaje dovoljno uzbudljiva i inteligentna jer su trilerski segmenti prošarani pseudoemocionalnim pasažima u kojima se Craven nastoji suočiti s vlastitim gubitkom, premda je gledatelju jasno kojim smjerom film kroči te da posrijedi nije studija karaktera nego standardni policijski triler, unatoč Campbellovoj darkerskoj stiliziranosti. Iznenađuje u kolikoj mjeri redatelj simplificira televizijski predložak. Na rubu tame mogao je poslužiti kao ozbiljna i ambiciozna studija u kojoj se secira isprepletenost visoke politike i kapitala te različitih struktura moći koje imaju odriješene ruke kada je u pitanju osiguravanje njihove egzistencije. To je učinio Soderbergh sa Trafficom, koji je bio nešto bolja ekranizacija također britanske televizijske miniserije. Međutim, Campbell nije Soderberg, a Na rubu tame čak ne funkcionira ako ga sagledate i kao žanrovski film. Ne mogu se oteti dojmu kako je scenarij Williama Monahana i Andrewa Bowella odveć traljav te ne uspijeva uvjerljivo postaviti trilerski zaplet da bi bio dovoljno intrigantan i uzbudljiv gledateljima. Sva bitna rješenja vrlo se brzo otkrivaju, pa kao jedino pitanje ostaje hoće li i kada Craven kazniti negativce. Da nije bilo tragično promašene završnice u kojem netko drugi dovršava posao umjesto Toma, možda bi cijela situacija još nekako i funkcionirala, a ovako Na rubu tame ostaje poprilično rutinski odrađen triler.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. veljače 2010.
