Stvarnost kao predah od virtualnog

Ni na nebu ni na zemlji (Up in the Air), red. Jason Reitman

  • Ni na nebu ni na zemlji (Up in the Air), red. Jason Reitman
    Aerodromi su mi se uvijek činili najotuđenijim mjestima na kojima se pojedinac može zateći. Unatoč beskrajnom movingu i mnoštvu ljudi koji uvijek nekamo nervozno žure, u tim sterilnim prostorima koji odišu recikliranim zrakom, imate osjećaj da ste potpuno sami te prepušteni sebi, premda vas najčešće okružuje gomila stranaca. Ryan Bingham (George Clooney), (anti)junak filma Ni na nebu ni na zemlji Jasona Reitmana, koji se prije tri godine istaknuo hvaljenim filmom Juno, ima pak sasvim drugačiji odnos prema zračnim lukama te one za njega predstavljaju – dom. Priroda njegova posla zahtijeva da veći dio godine provede cirkulirajući između različitih američkih gradova u kojima obavlja neobičan posao osobe koja radnicima u različitim tvrtkama obznanjuje, umjesto njihovih šefova, kako su otpušteni. Bingham tako predstavlja prototip otuđenoga postkapitalističkoga individualca koji izbjegava bilo kakve obveze i zahtjevnije međuljudske odnose, a život mu se pretvorio u bezličnu rutinu s ustaljenim rasporedom događaja. U tolikoj je mjeri zapravo iskorijenjen da nema niti stalni dom, nego tek unajmljenu spavaonicu u kojoj provodi minimalno vremena tijekom godine, a  koje smatra najobičnijim mučenjem. Životna mu filozofija izravno korespondira s vlastitim selfhelp izlaganjima u kojima svoje slušače savjetuje da odbace svu prtljagu te se kroz život počnu kretati nesputano i bez obveza.

    Ni na nebu ni na zemlji (Up in the Air), red. Jason ReitmanNajbolje strane Reitmanova filma leže upravo u portretiranju Binghamova karaktera, odnosno svih onih silnih rituala koje sačinjavaju njegov život – u rasponu od trivijalnih svakodnevnih situacija i procedura na aerodromima do neobaveznih druženja. Redateljev je protagonist u tolikoj mjeri opsjednutim svim onim kapitalističkim igračkama, u rasponu od kreditnih do svih mogućih kartica, da ih jednostavno počinje fetišizirati. U trenutku kada upoznaje Alex Goran (Vera Farmiga) njihova interakcija započinje kroz referiranje na sve te skupe igračke. Redatelj izvrsno podcrtava osobine svijeta i međuljudskih odnosa u kojem žive njegovi protagonisti, a odličan je primjer kada nakon seksa Ryan i Alex odmah uključuju svoja prijenosna računala te se bacaju na social networking. Ljudski kontakti tako postaju tek predah, način da se ubije vrijeme u pauzama između dvaju letova. Reitman i njegov direktor fotografije Eric Steelberg (Juno, 500 dana ljubavi) dobro su uspjeli uhvatiti duh sterilnih čekaonica, hotelskih soba i konferencijskih sala kojima se likovi kreću, potpuno anestezirani svojim načinom života.

    Postoji još jedan razlog zašto film funkcionira, a posrijedi su glumačke kreacije. George Cloony izvrsno je i s mjerom utjelovio naoko hladnoga i ciničnoga Binghama, a Vera Farminga (Predsjedničke laži) sjajna je kao prikrivena očajna kućanica kojoj Ryan predstavlja bijeg od svakodnevnoga života, sugerirajući mu između redaka kako je njegov način života teško održiv, ali je zato poseban jer predstavlja nešto neobvezno. Kemija između Clooneyja i Farminge svakako pridonosi uvjerljivosti filma.

    Ni na nebu ni na zemlji (Up in the Air), red. Jason ReitmanMeđutim, ipak nešto u cijeloj priči ne štima. Kako se jedan ovakav film mogao svidjeti Akademiji i nabrati toliko nominacija za Oscara? Ne želim time reći da su uvijek loši filmovi nominirani, ali mislim kako je jasno da prilikom nominacija često neki drugi kriteriji, nauštrb onih umjetničkih, odnose prevagu. I zaista, redatelj se dotaknuo svega što proždire, prema njegovom mišljenju, suvremenu Ameriku: očajnih kućanica kojima prozac i xanax više nisu dovoljni pa trebaju avanture s onu stranu stvarnosti, otuđenja, sve veće digitalizacije, social networking, nezaposlenosti, ukratko svijeta u kojemu poslodavci šalju nepoznate ljude kako bi njihovim radnicima uručili otkaze, premda i to doživljava svojevrsnu modernizaciju jer više nema potrebe trošiti silne novce na avionske karte kada se vijest može saopćiti putem skypea. Povrh svega, redatelj je znao kako sve upakirati u ruho koje će publici biti nadasve prijemčivo.

    U svojoj srži Ni na nebu ni na zemlji priča je o čovjeku koji je doživio promjenu kao i svaki veliki (filmski) junak, a to je ono što publika treba i želi. Cijela priča tako označava potragu za nečim što je izgubljeno i što se nastoji vratiti. U Reitmanovom filmu izgubljeno je ono elementarno – ljudskost, a poradi svih onih silnih ranije spomenutih igrački. Tijekom filma Ryan pokušava na simbolički način povratiti ljudskost te neposrednost u svoj život i odnose s ljudima, ponajprije u kontekstu vlastite obitelji, a potom i same Alex, jer shvaća kako mu je do nje stalo više nego što je mislio.

    Međutim, u trenutku kada Reitman napusti aerodromsko okružje i završi u Binghamovom rodnom (polu)gradiću negdje u zabiti Wisconsina, film dolazi na skizak teren te postaje očigledno u kojemu nas smjeru vodi redateljeva idejna potka. Ponovno otkrivši čari zajedništva i obiteljske sloge, Ryan shvaća kako je njegov dotadašnji život bio zapravo poprilično prazan i jednoličan te odlučuje, potaknut novim spoznajama, uozbiljiti svoju vezu s Alex. Stoga s jedne strane imamo situaciju da se redatelj nastoji predstaviti kao zabavan, moderan i liberalan autor, međutim ispod takvoga plašta probija skriveni tradicionalist i moralizator, koji vjeruje u sve čari zajedništva. U tom je obliku postavljen i Binghamov odnos supostavljanja s novom zaposlenicom njegove tvrtke Natalie Keener (vrlo dobra Anna Kendrick), koja treba predstavljati sve što on nije. O tome svjedoči već njihov prvi aerodromski susret pri kojem ona nosi pretešku putnu torbu, umjesto da, prema njegovoj doktrini, odbaci suvišan teret. Također obratite pozornost na sasvim suvišan segment filma u završnici, kada se nekolicina otpuštenih radnika obraća izravno u kameru te u patetično-ispovjednoj maniri svjedoče kako su sve životne nedaće preživjeli stoga jer su imali podršku vlastitih obitelji. Ovdje redatelj nije mogao posrnuti niže u svom popovanju, koje djeluje poput reklame savjetovališta za planiranje obitelji.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. veljače 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji