Junakinja filma Previše je složeno, postsredovječna poslovna žena i majka Jane (Meryl Streep) kao da u viziji redateljice Nancy Mayers (Zamka za roditelje, Što žene žele) i nije mogla biti ništa drugo doli kuharice. Iako svoj uslužni obrt, koji proizvodi i prodaje pekarske delicije po francuskoj recepturi, vodi iznimno uspješno, čini se kako je vrlo simptomatično što je njezin posao još uvijek vezan uz domenu kuhinje. S obzirom na daljnje signale u razvoju priče, to se pokazalo bitnim. Stereotip kako je hladnjak ženin najbolji prijatelj u depresiji autorica tako zdušno koristi da se upitate je li opet moglo biti imalo drugačije. Iako ima sve predispozicije da bude sretna i zadovoljna osoba, Jane ne može preboljeti činjenicu da ju je suprug napustio zbog dvostruko mlađe manekenke bez mozga (koja je potpuno karikirano prikazana), iako gledatelj ne može shvatiti kako bi ikome moglo zaista biti tako teško jer ga je ostavila osoba koja nalikuje na ostarjeloga i podbuhloga Aleca Baldwina (Bijeg, Sjena, Porotnica), koji se ponaša kao krajnje tradicionalan hrvatski muškarac.
Jane čak ima i svoga psihoterapeuta jer je vrlo chic i američki da svatko ima barem jednoga, ako već ne i više njih – valjda za svaku psihozu po jednoga. Na trenutke se zaista čini kako redateljica američki način života s prezelenim travnjacima, raskošno dizajniranim interijerima i nužnim psihoterapeutima u tolikoj mjeri fetišizira da to počinje graničiti sa parodijom. U jednome prizoru, prilikom ručka u New Yorku u povodu diplomiranja njihova sina, Jake objašnjava kako je kao otac bio manje-više neprisutan u procesu odgajanja i staranja o djeci, a Jane je bila ta koja je spomenutu dužnost preuzela na sebe kao požrtvovna i vinikotovska dovoljno dobra majka, uvijek na usluzi vlastitoj djeci. Naposljetku, kada se Jake ponovno poveže s Jane u ljubavničkom odnosu, sretan je što može uživati u njezinoj kuhinji i brizi, jer svakome je muškarcu potrebna žena koja će se brinuti za njega.
Mogao bih nastaviti dalje u nedogled, ali mislim da je navedeno dovoljno kako bih ilustrirao nepresušni niz rodnih stereotipa za kojima Nancy Mayers poseže kao iz kakvoga priručnika za tradicionalni bračni život s početka dvadesetoga stoljeća, dok njezina junakinja bespogovorno pristaje na takav način života dok razmišlja o proširenju svoje stilizirane kuhinje kako bi mogla bolje i kvalitetnije kuhati svom novom muškarcu, inkarniranom u liku arhitekta Adama (Steve Martin).
Previše je složeno, da budemo posve iskreni, i nije naslov koji je najprikladniji ovome filmu, pa bi mu bolje odgovarao Previše je plitko. Redateljica se nije previše odmaknula od Desperate Housewives backgrounda pa njezin uradak, koji opasno miriše na menopauzu i posljednji proplamsaj hormona prije nego što zauvijek utihnu, ima pomalo bezličnu junakinju u središtu piče. Ona tako, s vremena na vrijeme, ugošćuje i kuha za svoje prijateljice, ostale očajne kućanice, koje se koriste različitim dating internetskim stranicama kako bi pronašle muškarce svojih života, premda kao likovi, nakon svega dvaju pojavljivanja u narativnom univerzumu, bivaju zaboravljene i sasvim iščezavaju, što dovoljno govori o narativnoj koherentnosti filma.
Previše je složeno napadno pokušava biti sofisticirana komedija za odrasle, premda se njezini protagonisti ponašaju kao krajnje nezreli adolescenti koji još uvijek ne znaju što bi učinili sa sobom, a kamoli svojim životima. Humor nažalost nije niti malo sofisticiran, čak bi se moglo reći kako udara na prvu loptu, a kao dobar primjer navodim prizor u kojem Alec Baldwin svoje nezamamno tijelo slučajno pokaže Janeinom ljubavniku preko web kamere. S obzirom na tematiku, filmu bi odgovarao mnogo suptilniji humor te britkije dijaloške partije između protagonista, jer se na ovaj način djelo svojim humorom ne izdiže iznad razine komedija koje je u prošlosti Mayersova radila sa suprugom Charlesom Shyerom (Otac moje nevjeste 1, 2). Ipak treba priznati kako Meryl Streep i Alec Baldwin uspijevaju katkada spasiti stvar svojim prepucavanjima. Steve Martin (Otac moje nevjeste) je nažalost ostao u potpunosti neiskorišten.
Problem predstavlja i činjenica što film u drugome dijelu usporava ritam te nepotrebno tone u pretjerani patos kada se situacije među likovima dodatno zakompliciraju, premda kombinacija humora i emocionalnosti djeluje odveć iskalkulirano kako bi recipijenti mogli dobiti podjednaku dozu smijeha i emocija te zadovoljni izaći iz kinodvorana.
Film tako naposljetku završava kao konvencionalna i poprilično konzervativna romantična komedija koja ima svoju ciljanu publiku te se niti malo ne razlikuje od sličnih uradaka s Meg Ryan, Sandrom Bullock, Jennifer Lopez, Jennifer Aniston i inim kraljicama romantičnih komedija, koje su se u posljednjih dvadesetak godina štancale do iznemoglosti. Samo se čini da glumica kalibra Meryl Streep ipak zaslužuje mnogo pristojniji scenarij od onoga u kojem je njezin lik sveden na puku karikaturu koja se tijekom dva sata filma neprestano hihoće.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. veljače 2010.
