Zasad posljednji film 77-godišnjeg španjolskog kinematografskog klasika Carlosa Saure Ja, Don Giovanni (Io, Don Giovanni, 120 min., Italija/Španjolska, 2009), slično slavnom Amadeusu (1984) Milosa Formana, dobrim se dijelom bavi nastankom opere Don Giovanni (1787) Wolfganga Amadeusa Mozarta. No dok je Formanov film, temeljen na istoimenoj kazališnoj predstavi Petera Shaffera iz 1979, bio usredotočen na intrigantan odnos dvorskog skladatelja Antonia Salierija prema Mozartu, Saurin je usredotočen na autora libreta Don Giovannija Lorenza da Pontea (Lorenzo Balducci) i, donekle, na njegovu suradnju s Mozartom (Lino Guanciale), a kao gotovo presudno važan lik za nastanak Don Giovannija predstavljen je legendarni zavodnik Giacomo Casanova (Tobias Moretti).
Prvi dio filma, smješten u magličasto bijelo-plavu Veneciju 1760-ih i 1770-ih godina (briljantna filmska fotografija veterana Vittoria Storara jedan je od najjačih aduta filma), prikazuje epizode iz mladosti svećenika, pjesnika i zavodnika Da Pontea, svojevrsnog Casanovina štićenika, kojeg je iz Mletačke Republike prognala inkvizicija zbog nezakonito tiskanih nedoličnih stihova. Preselivši se početkom 1780-ih u Beč, Da Ponte na Casanovin nagovor započinje suradnju s Mozartom, što otvara zanimljiviji dio filma, no koji se takvim čini djelomično baš zbog mogućnosti usporedbi s Amadeusom, odnosno promatranja iste priče iz drugog gledišta. Saurin Mozart ipak je potpuno na tragu Formanova djetinjasto-hihotavog protorokersko-protopankerskog ekscentrika. No, istodobno je i ozbiljan umjetnik te kreativac koji prepoznaje i visoko cijeni svoj poziv i dar koji smatra gotovo svetim te ga ne želi rasipati uzalud, što ga dovodi u materijalnu oskudicu. Prikazan je i kao razmjerno nesretna figura duboko povrijeđena odnosom oca, zahvaljujući čijim se menadžerskim sposobnostima vinuo visoko, no koji ga je, smatra, volio tek kao izvor zarade a ne kao sina i osobu.
Osim Storarove elegantne filmske fotografije, najuspjeliji dijelovi sadržajno i stilski pomalo rastreseno organiziranog filma – komično ugođeni dijelovi često se doimaju drvenima i odudaraju od ostatka cjeline – s mjestimičnim okusom bezličnosti, čemu doprinosi i ne osobito dojmljiv glavni glumac, uprizorenja su opernih isječaka, što je Sauru očevidno najviše i zanimalo, te svojevrstan prikaz prirode i emaancije nadahnuća u kreativnih osoba. U skladu s opernim motivima, Saura očekivano, ali razmjerno maštovito i nadahnuto neke realne dijelove radnje pretapa u prizore naglašeno kazališno-operno stilizirane scenografije i osvjetljenja (primjerice, razgovor Da Pontea i Mozarta nakon smrti Mozartova oca), a poneki izvaci iz Don Giovannija, garnirani anakroničnim fotografskim i filmskim kulisama, režirani su uistinu nadahnuto, čak toliko da će i neljubitelji opere u njima osjetiti ono nešto, pri čemu ne treba zanemariti ni živu, vrhunsku glazbenu interpretaciju. Poneki mjuzikl dijelovi ovoga filma u svakom su pogledu izvedeni bolje nego u, primjerice, blještavijem ali inferiornijem mjuziklu Devet Roba Marshalla, nominiranom za Oscara za scenografiju i kostimografiju.
Spomenutim sagledavanjem realnih zbivanja u opernom ključu Saura spretno prepliće stvarnost i umjetnost, odnosno naglašava ideju kako umjetnici u svoja djela ugrađuju prerađene epizode iz vlastita života, što potkrepljuje i izmjenom događaja iz Da Ponteove, Mozartove i Casanovine svakodnevice s njihovim inačicama u Don Giovanniju. Može se činiti banalnim, ali Saura to uistinu čini bešavno i uvjerljivo. U tom smislu podjednako uspješno prikazuje kako nadahnuće nije isključivo dar s neba, nego ga kreativci – u ovom slučaju netom spomenuta trojica – međusobno izazivaju i potiču, a samostalno traže dubokom (gotovo) opsesivnom koncentracijom. Povučemo li još jednu usporedbu s aktualnim holivudskim filmom s oscarovskim nominacijama, možemo uočiti kako se tim aspektom Saura pozabavio neusporedivo promišljenije i slojevitije negoli Crazy Heart (2009) Scotta Coopera, na reviji MAXtv filmomanija također prikazan film s junakom iz svijeta glazbe.
Osrednje ostvarenje s nekoliko iznadprosječno zanimljivih trenutaka, Ja, Don Giovanni najbolje bi funkcionirao u nekom dvostrukom (ili višestrukom) programu s Amadeusom ili još kojim filmom o Mozartu, a možda i o Casanovi. Nakon prikazivanja na MAXtv filmomaniji, Ja, Don Giovanni, kažu organizatori, ne ide u redovitu kino distribuciju u Hrvatskoj.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 7. veljače 2010.
