Stvaralačka strast

Filmske mutacije: Treći festival nevidljivog filma (Zagreb 12. – 18. prosinca 2009,): Vedro znanje i Strast, red. Jean-Luc Godard

• 
  U sklopu Filmskih mutacija: Trećeg festivala nevidljivog filma prvi puta u (novootvorenom) Muzeju suvremene umjetnosti u (Novom) Zagrebu, bila su prikazana dva u nas rijetko viđena dugometražna igrana filma neukrotivog francuskog novovalnog prvaka Jean-Luca Godarda, Vedro znanje (Le gai savoir, 95 min, Francuska/Njemačka, 1969) i Strast (Passion, 88 min., Francuska/Švicarska, 1982). Riječ je o djelima koja se iz današnjeg i ovdašnjeg gledišta doživljavaju opskurnim radovima ekscentričnog redatelja čije se filmove uzima u obzir manje-više tek na račun stare slave, stečene kvalitativno i kvantitativno blistavim opusom ostvarenim u prvih nekoliko godina profesionalne karijere.
  
  No, ništa pogrešnije od toga, moglo bi se reći. I Vedro znanje (iz doista pomalo opskurne, svjesno radikalne faze) i Strast (iz sljedećeg razdoblja, u kojem je Godard pristao ponovno koristiti međunarodno poznate glumačke zvijezde: u filmu glume Isabelle Huppert, Michel Piccoli i tada vrući Hanna Schygulla i Jerzy Radziwilovicz) pršte inventivnošću, kreativnošću, stvaralačkom strašću i velemajstorskim vedrim poznavanjem umjetničko-zanatskih ideja i vještina, jednako kao i Godardovi najcjenjeniji filmovi. Drugi je par rukava to što ovi filmovi nisu lakogledljivi, odnosno to što se Godard ne obraća publici koja voli mirno sjediti i pustiti da film sve radi sam, a ne voli u komunikaciju s njime ulagati određen trud, nego se obraća filmski obrazovanijim i nagledanijim gledateljima koji vole razmišljati i o filmskim postupcima, o tome zašto je i kako nešto napravljeno i što to govori o filmu koji gledaju, o filmovima koje su već vidjeli, o filmovima koje će tek vidjeti, o filmskoj povijesti, industriji, filmskoj i drugim umjetnostima...
  
  Riječ je, možda ponajprije, o svojevrsnim polemikama izraženima filmskim sredstvima i postupcima, principima koji se puno više oslanjaju na asocijativno-poetsko-kolažne nego na uobičajene narativne principe. No, takvi su, uostalom, bili i Godardovi najgledljiviji, najgledaniji i najcjenjeniji rani filmovi, iako je u njima narativna nit bila deblja, a žanrovska određenost prepoznatljivija. Riječ je, također, o hrabrim, raskošnim i u doslovnom smislu te riječi eksperimentalnim filmovima, onima u kojima se smisleno probijaju, preispituju i iskušavaju granice, mogućnosti i modeli filmotvorstva, u kojima eksperimentiranje nije samo sebi svrha, a još manje, kao što u tom rodu prečesto zna biti, tek posljedica autorskih ograničenja i nemogućnosti (primjerice, jedan od naših najuglednijih eksperimentatora, Mihovil Pansini, javno je priznao da bi radije radio prave filmove, samo da je mogao i znao) ubačenih iza paravana eksperimentalnog koji onda, navodno, abolira nerazumljivost, nekompetentnost ili, možda najgore od svega, nemaštovitost. (Usput, ova posljednja boljka, nemaštovitost, bila je prilično uočljiva na posljednjem 25fps-u, 5. međunarodnom festivalu eksperimentalnog filma i videa – SC, Zagreb, rujan 2009. – na kojem je niz radova bio napravljen po odavna izlizanim klišejima svoga roda, što im, bez obzira na katkada i visok stupanj izrade, ukida svojstvo eksperimentalnosti, a time i smisao djelovanja takvih autora u eksperimentalnom, avangardnom, nekonvencionalnom filmu, jer neinventivno preuzimanje konvencija i uzusa ostaje samo to i onda kada se čini izvan dominantne struje repertoarnog narativnog filma.)
  
  Iako razmjerno različiti, Vedro znanje i Strast vođeni su istim istraživačko-izazovno-izazivačkim duhom, donekle oblikovani kao djela u nastanku – oblik im nije unaprijed određen nego ga se traži za vrijeme rada – objedinjeni, a čime drugim, nego autorovom nadarenošću da preciznom umjetničkom intuicijom odvaže gdje i koliko čega staviti.
  
  U tom smislu nešto je impresivnija Strast, sastavljena od istržaka prizora svedenih na najniži stupanj sadržajno-pripovjedne prepoznatljivosti i razbacanih posvuda, odnosno raspoređenih unutar ili duž cijeloga filma, ne onako kako očekujemo i kako bi trebalo biti, nego po nekom upravo osmišljenom, vjerojatno neponovljivom modelu. U skladu s jednom od bezbrojnih Godardovih slavnih izjava, onom o tome kako svaki film mora imati početak, sredinu i kraj, ali ne nužno tim redoslijedom. Ovom zgodom u praksu pretvorenom prilično radikalno. Dakle, na kraju ćemo otprilike, nadamo se, dokučiti nazovifabulu Strasti, koja se možda može opisati kao zgoda o filmskom redatelju u krizi (neka vrst Godardova Osam i pol?), poljskom emigrantu koji u studiju u Švicarskoj filmski rekonstruira platna Goye, Delacroixa, Rembrandta i El Greca (velemajstorska filmska fotografija Raoula Coutarda), a među važnijim likovima i potpričama su one o tipično arogantnom tvorničaru i tvorničkoj radnici. Odnosno, shvatit ćemo ono što bi za fabulu uzeo i ispripovijedao neki drugi, konvencionalniji film kada bi uzeo istu priču. No, Godardova namjera nije bila ispričati, nego dočarati, predstaviti, oslikati, ponuditi komadiće iz kojih će gledatelj, oslanjajući se na prethodna filmogledalačka iskustva, sam izgraditi priču, a na ekranu dobiti samo visokostilizirane, ali ne suhoparno, nedodirljivo umjetničke, nego često i naglašeno komične ulomke, nerijetko ugođene u burlesknom stilu nijemoga filma.
  
  Vedro znanje, kojem je kao suscenarist potpisan filozof iz 16. stoljeća Jean-Jacques Rousseau, nastao je u produkciji francuske nacionalne televizije ORTF. Riječ je o iznimno jednostavnom, minimalističkom, ali živom i efektnom ostvarenju. Sav igrani dio smješten je u zamračen filmski/televizijski studio bez scenografije, u kojem dvoje glumaca (Juliet Berto i Jean-Pierre Leaud), majstorski osvijetljeni (bijelim svjetlom) na različite načine u različitim sekvencama (ravnatelj filmske fotografije Georges Leclerc), raspravljaju o raznim, vječno-aktualnim filozofskim i društveno-političkim temama. Ona je navodno „delegat Trećeg svijeta u tvornici Citroen u Južnom Atlantiku, kći Lumumbe i Kulturne revolucije“, on je navodno potomak Jean-Jacquesa Rousseaua. Njihovi razgovori, ostvareni kroz neprirodno parolaško-deklamatorske dijaloge, ali i uz dozu (samo)ironičnog humora, ispresijecani su dokumentarno snimljenim kadrovima ulica starijeg dijela Pariza na kojima se kopa, buši, radi, rekonstruira, zatim snimkama plakata, pop-art postera, fotografija, stranica knjiga i časopisa, riječi kojima se precrtavanjem ili dodavanjem slova mijenja značenje, sve uz obilje karakteristično godardovskih naglasaka crvene, plave i bijele boje.
  
  Tekstom prebremenit film na koncu ostaje razmjerno nerazumljiv u svojim sadržajnim porukama – jer takva predavanja i nisu imanentna filmskom izrazu – no, nudi iznimno filmsko iskustvo, svojevrsnu poduku o tome kako se iz ničega (u smislu produkcijskog bogatstva) može izraditi jako mnogo, samo ako filmotvorac ima dovoljno kreativne soli u glavi.
  
  © Janko Heidl, KULISA.eu, 20. prosinca 2009.

Piše:

Janko
Heidl