Nerealizirane ambicije

Devet (Nine), red. Rob Marshall

  • Devet (Nine), red. Rob Marshall
    Rob Marshall je 2002. godine s Chicagom otkrio dobitnu kombinaciju te zamrli mjuzikl, koji se u dvadeset i prvom stoljeću smatrao ultimativno passe te odveć kičastim, uspio vratiti na velika platna i privući solidan broj gledatelja u kina, unatoč činjenici kako je spomenuti žanr već odavno izvan horizonta očekivanja današnjeg prosječnog filmskoga konzumenta, što su i dokazali neki od prijašnjih pokušaja rekreiranja ovoga žanra, poput primjerice Evite (1996) Alana Parkera. Uz to je uspio pokupiti i Oscara za najbolji film jer Marshallov je uradak bio tipičan mainstream produkt namijenjen širokoj publici i Akademijinim glasačima, koje je znao i uspio osvojiti svojom vrckavošću i kičerajem, ali i ponešto pretjeranim pohvalama kritičara. Sedam godina kasnije Marshall se ponovno vraća s još jednom filmskom ekranizacijom brodvejske uspješnice. I dok je Chicago imao svojih nedostataka, ali je bio i zabavan film, Devet je završio kao nemaštovito ostvarenje kojim autor ponovno nastoji na sličan način rekreirati ono što je postavio prethodnikom.

    Priča koja se vrti oko talijanskoga filmskoga redatelja Guida Continija (Daniel Day-Lewis) te njegove kreativne krize, nije uspješno transformirana na filmsko platno. Čini se kao da je redatelj želio snimiti nešto mračniji film u odnosu na prijašnji, premda je u središtu oba uratka ne osobito optimistična priča. Međutim, mračni mjuzikl nije nešto što je jednostavno snimiti. Devet je tako, nažalost, ostao odveć monoton i spor film, u kojem se autor neprestano muči s ritmom izlaganja priče, što na trenutke stvara zamor kod gledatelja te odaje dojam neujednačenosti cjeline. Drugim riječima rečeno, film je odveć suhoparan, nedostaje mu energije i poleta, a isto tako i šarma, da bi držao gledatelje dva sata u kinodvorani.
    Devet (Nine), red. Rob Marshall
    Emocionalne i psihičke tenzije te preturbacije glavnoga subjekta zapravo su vrlo površno dočarane. On tijekom filma mahom ostaje na jednodimenzionalnoj razini kao pozer i šarlantan, koji nije prerastao svoje krize djetinjstva i kojega njegova majka (balzamirana Sophia Loren), iako mrtva, još uvijek prati u stopu. Guido kao ultimativni ženskar i šarmer tako djeluje kao nezreli čovjek srednjih godina kojega možemo okarakterizirati kao najgoru šablonu frojdovske psihoanalize – onoga koji nikada nije uspješno uspio proživjeti svoje razdvajanje od majke te primarnu narcističku svemoć pa u svim budućim ženama u svom životu, a njih je mnogo, traži majčinsku sliku kao predodžbu izgubljene idile djetinjstva. Svaki put kada se Contini ne može suočiti sa sobom i svojom stvarnošću doziva vlastitu majku. Drugim riječima rečeno, za njega su sve žene ili svetice, poput njegove supruge Luise (Marion Cottilard), majke, Lilli (Judi Dench), koja je samo zamjenska majčinska figura, muze Claudije (Nicole Kidman), ili kurve/ljubavnice poput Carle (Penélope Cruz), Stephanie (Kate Hudson) i Saraghine (Stacy Ferguson). Prve idealizira te gaji prema njima ili aseksualnu ili platonsku ljubav, a druge tretira kao objekte, premda se obje kategorije svode na dostupne žene, čija sebstva postaju poligoni pomoću kojih nastoji kompenzirati vlastite nedostatke i sumnje.

    Možda je ovakva idejna potka priče mogla poslužiti za kompleksnije nijansiranje karaktera, međutim, u Marshallovoj viziji to je ostalo na razini bljedunjavoga stereotipa. Stoga su i odnosi među likovima mahom nerazrađeni i skicirani. Autor je tako imao impresivnu žensku glumačku ekipu koju nažalost nije znao valjano iskoristiti zbog odveć šematskog oblikovanja ženskih likova. Dok se prva spomenuta skupina mahom svodi na aseksualne papirnate likove, za drugu je karakteristično da se ostvaruju kao maskirani ženski subjekti koji svojom ženskošću trebaju pridobiti Continija te razgaliti njegovu mušku maštu pa su svedene na puke erotske fantazije koje se ostvaruju u različitim inačicama. Songovi koje izvode ženski likovi iz druge skupine tako su izvedeni u bordelskoj maniri, punoj razgolićenih djevojaka u korzetima i sličnim rekvizitima, koji samo naglašavaju njihove atribute ženskosti. Na taj način bivaju svedene na puko tijelo, dok su im sve ostale karakteristike zanemarene. Dobar primjer za to je song kojim se u narativni univerzum filma uvodi lik ljubavnce Carle, koja je u potpunosti podređena Guidu pa kada je ostavi, ona nemaštovito i neuspješno pokušava počiniti suicid.
    Devet (Nine), red. Rob Marshall
    Drugi veliki problem filma su songovi koji su poprilično nezanimljivi te su mahom ubačeni u film u formi svojevrsnih fantazija glavnoga subjekta, dakle nisu uneseni u primarni narativni slijed kako bi bili iskorišteni kao sredstvo narativne progresije, što je običaj u mjuziklima jer se upravo pjevanjem i plesom razvija naracija, nego kao sredstvo narativne retardacije. Stoga i djeluju poprilično mehanički ubačeno u film. Marshallova je namjera očito bila da songove iskoristi kao sredstvo dodatnoga nijansiranja Continijevog karaktera te njegovoga poimanja određenih likova, no to je učinjeno prilično šablonski pa se zapravo gubi glazbeni potencijal filma, koji je ipak trebao biti na prvome mjestu. Kada tome pribrojimo i činjenicu kako je Devet zapravo film o filmu, odnosno o snimanju drugoga filma, narativna nekonzistentnost se samo povećava.

    Pogrešna koncepcija i pristup, neatraktivni songovi, plošnost karaktera te poprilična hladnoća cjeline lišene bilo kakvih emocija učinili su od Devet dobar primjer svega onoga što treba izbjeći prilikom stvaranja mjuzikla.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. siječnja 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji