Akcijska raskoš

Sherlock Holmes, red. Guy Ritchie

  • Sherlock Holmes, red. Guy Ritchie
    Gledajući Sherlocka Holmesa, pitate se je li Guy Ritchie uistinu odlučio promijeniti fah i zaigrati na kartu komercijalnih, visokobudžetnih holivudskih spektakala čije je jedino i osnovno pravilo da pod svaku cijenu u što većem broju privuku publiku u kino? Pažljivijim pak gledanjem filma shvaćate da se zapravo malo toga promijenilo u odnosu na njegove prethodne filmove Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške, Zdrpi i briši te Rocknrolla, a jedina je razlika što je suvremeno londonsko kriminalno ozračje sada zamijenila prošlost, odnosno puritansko viktorijansko razdoblje, koje je redatelju omogućilo da se malo više poigra raskošnim specijalnim efektima te primakne holivudskim pravilima igre. Ispod toga raskošno dizajniranoga plašta koji nastoji uhvatiti duh viktorijanskoga Londona u gotovo dikensovskoj maniri oštrih kontrasta između zapuštenih londonskih ulica i stubišta, prljavih industrijskih četvrti, sumnjivih boksačkih borbi među gradskim polusvijetom te raskošnoga svijeta britanske aristokracije, ponovno se krije ultimativno ričijevski film koji je svoje protagoniste uvukao u fancy kostime, ali im je dopustio da se i dalje kreću (polu)svijetom ocrtanom u potpunoj redateljevoj maniri punoj vrckavih dijaloga, tipičnih redateljevih vizulanih rješenja izvedenih kroz grub, ekspresivan, stiliziran redateljski rukopis koji je u potpunosti na tragu autorovih prijašnjih naslova. Uz, naravno, dodatak u obliku glomazne studijske marketinške mašinerije koja je učinila ostalo.
    Sherlock Holmes, red. Guy Ritchie
    Sve to naravno možda ne treba biti slabost, nego upravo suprotno, jer čini se da je Ritchie takvim pristupom udahnuo život staroj priči te je učinio dopadljivom suvremenoj publici. Njegov Sherlock Holmes stoga je zabavan popcorn film, na trenutke duhovit a ima i određenoga šarma. Njegov negativac, lord Blackwood možda nije dovljno upečatljiv i razvijen, nego je sveden na poluzanimljivu karikaturu, što se nastojalo kompenzirati duhovitim odnosom Holmesa (Robert Downey Jr.) i Watsona (Jude Law), kao viktorijanske pandane buddy cop filmova koji su kinoplatnima žarili i palili tijekom devedesetih godina dvadesetoga stoljeća poput serijala Smrtonosno oružje. Štoviše, Sherlock Holmes, čini se zadržava neke od klišeja tih filmova. Watson je tako smiren, staložen liječnik, budući obiteljski čovjek koji djeluje kao glas razuma i savjesti, a Holmes je destruktivan, depresivan, anksiozan i alkoholu sklon briljantni detektiv, dok u tandemu moraju spasiti svijet od pomahnitalih negativaca, premda i između njih neprestano frcaju iskre. Malo toga se zaista promijenilo u odnosu na Martina Riggsa i Rogera Murthaugha iz gore spomenutoga Donnerova filma. Čak je i odnos prema ženskim likovima sličan pa su one mahom svedene na puke objekte, promatrače priče i suputnice koje su zaručnice ili ih treba spasiti. Jedina iznimka je sofisticirana kriminalka Irene Adler (Rachel McAdams), koja ipak ne ostaje dosljedna sebi jer je instrument kojim vladaju drugi i koja mora ostati predmetom žudnje samoga Homlesa kako bi on lakše bio dostupan kriminalnom miljeu te u konačnici ipak završava kao ona koju treba spašavati.
    Sherlock Holmes, red. Guy Ritchie
    Odnosi među članovima muškog tandema u buddy cop filmovima uvijek su bili zaogrnuti dozom homoerotizma, odnosno onoga što je Eve Kosofsky Swdwick nazivala homosocijalnim, a Ritchiejev film ide korak dalje te osobito naglašava spomenutu crtu u odnosu Holmesa i Watsona, naravno onoliko koliko mu je to dopustio rigidni studijski sistem, pazeći kako ne bi postao odveć smion za prosječnu američku publiku. Redatelj je ionako u prethodnim ostvarenjima uvijek bio usmjeren na portretiranje mačističkoga okruženja jer su nasilje i muškost u svim varijantama dvije okosnice oko kojih se sve vrti u njegovim kaotičnim narativnim univerzumima, a u Sherlocku Homlesu ponovno je i nešto očitije pokušao uvjeriti gledatelje kako je svaki rigidni mačizam zapravo protkan nitima muške homosocijalne žudnje. Tako Watsonova zaručnica zapravo predstavlja tek prijetnju koja se prepriječila odnosu dvaju muškaraca te izaziva Holmesovu netrpeljivost jer muškarci uhvaćeni u smrtonosnu i nasilnu igru povezani su osobitim iskustvima i iskušenjima koja ne žele dijeliti s drugima, a osobito ne sa ženama. Taj stereotip buddy cop filmova dobro se vidi u prizoru kada Watson nabraja: moj stan, moja odjeća, moj pas, a Homles mu odgovara: naš stan, naša odjeća, naš pas, kojim sugerira da oni nisu puki cimeri, nego dijele zajednički život, koji je poremetio dolazak Watsonove zaručnice. Na taj način Watsona i Holmesa možemo promatrati kao lice i naličje iste osobe koja u sebi sjedinjuje dvije inačice muškosti te čini cjelinu pa stoga i njih dvojica ne mogu opstati jedan bez drugoga jer si međusobno daju privid cjelovitosti.  I same glumačke kreacije izvrsnoga Roberta Downeyja Jr. i vrlo dobroga Judea Lawa svjedoče o ovakvo postavljenom odnosu.
    Sherlock Holmes, red. Guy Ritchie
    Redatelj je detektivsku priču zaogrnuo dostatnom količinom akcije, ponekad se ipak odveć zanijevši estetikom videospotova, čime je pak dobio na dinamizmu te ponešto reducirao trilerski okvir priče nauštrb pustolovine i dopadljivosti kako cjelina ne bi ipak bila odveć statična njegovoj publici navikloj na posvemašnji dinamizam. Nažalost, čini se da je ipak jednaku pažnju trebao posvetiti i scenariju te razvijanju priče jer je ista podosta nekoncizna i čini se nabacana samo kako bi se dobio koliko-toliko prihvatljiv okvir za inscenaciju što više raskošnih akcijskih prizora i grotesknih karaktera, bez kojih očito ne može proći niti jedan Ritchiejev film.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. siječnja 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji