Ljubav uhvaćena kamerom

Zajedno, red. Nenad Puhovski

• 
  Ljubav, ah ljubav... Taj predmet čežnje, žudnje, strasti, pogleda... Postoji li, uopće, nešto takvo? Nešto poput... ljubavi? I to čak u konzumerističkom raju, gdje se sve može kupiti? Kada smo, i pored sve silne komunikacijske tehnologije, najčešće, sami. Sami, a htjeli bi biti s nekim... Htjeli bi biti zajedno.
  
  Zajedno je naziv najnovijeg autorskog dokumentarca Nenada Puhovskog. Film je imao svoju premijeru na jednom od najvećih svjetskih festivala dokumentarnog filma, IDFA u Amsterdamu krajem studenog 2009. Tako je po drugi puta, nakon sudjelovanja s ostvarenjem Lora – Svjedočanstva (2005), Puhovski bio autorskim sudionikom te najvažnije smotre dokumentaraca. I dok je spomenutim filmom autor uzburkao ustajalu zavjeru šutnje hrvatskog kvazipatriotizma, s filmom Zajedno suočio se s još većim iskušenjem. Počesto, suočavanje s ovom prevelikom temom obično se drži ispitom zrelosti.
  
  Upravo je tako bila dočekana i knjiga Srećka Horvata Ljubav za početnike. Njezin naslov kazuje sve. Naime, u ljubavi smo najčešće početnici. U svakom novom suočenju s njome, pokazuje se da zapravo ništa trajno ne možemo držati usvojenim; ljubav ne možemo naučiti. Zašto? Upravo stoga jer je ne možemo racionalizirati. Ljubavne emocije izmiču nam baš poput vode koju držimo na dlanu – ili ju ispijamo, ili nam promiče kroz prste! Patetični diskurs ovdje nije suvišan. No, nije ni dovoljan da govorimo o ljubavi.
  
  Velikoj temi Puhovski pristupa bez patetike, ali sa strahopoštovanjem. Gotovo pa religijski predano! Naime, film započinje u crkvi. Kamerom autor svjedoči činu vjenčanja dvije mentalno hendikepirane osobe, Marije i Vlade (Kozarić). Njih dvoje započinju zajednički život prepun iskušenja za osobe njihova statusa. No, oni su zajedno. Pokazat će se, kasnije, da njih dvoje jedini ostaju zajedno.
  
  Ostale četiri pripovijesti svjedoče kako je zapravo teško ostati zajedno! Mariji (Crnković), naime, njezini brane vezu s Krešom (Bladić), čovjekom koji je bio u zatvoru. Dvoje ljudi u svojim šezdesetima, silom prilika postaju ljubavnici, pardon »prijatelji«, kako će to reći Marija. Predrasude društva u kojem se kreću onemogućit će ovo dvoje u ozbiljenju njihove potisnute, zakašnjele strasti. Upoznavanje u Pučkoj kuhinji bit će signumom siromaštva, ali i nepostojanja granica za ljude koji i u poznim godinama traže emotivno utočište. 
  
  Autorov interes za ljude s margine bit će uočljiv i u sljedećoj pripovijesti. Hrvoje (Belamarić) invalidna je osoba, rođen nakon šest mjeseci trudnoće. I... više nije bilo povratka. Hrvoje je inače znan po svome stalnom angažmanu u radijskoj emisiji Stojedinice Rezolucija 48/96. No, njegova je priča zapravo i najtužnija. Iskreno priznajući sve svoje ljubavne krahove, on je stvaran primjer najčešće tragičnog nesrazmjera tjelesne i emotivne veze. Kao čovjek u kolicima, on kupuje ljubav. Preko interneta nalazi prostitutke. Ipak, Hrvoje je emotivac... on želi zbiljsku vezu, brak, dijete. Zbog svoje žudnje za time, potegnut će i do Njemačke. No, u zadnjem je kadru ostavljen sam na svojim kolicima u zagrebačkom sumraku. Praznina?
  
  Praznina je ostala i u životu Branke (Glazar) nakon što joj je umro suprug. Posjeta njegovu grobu uokviruje ovu storiju o erosu i thanatosu. Jer ljubav je (pjesma skupine Boa iz 1982.) uvijek negdje na granici života i smrti. Ipak, ova će pripovijest filma Puhovskog iznjedriti i neke duhovite dijelove. Kada se Branka sa svojim prijateljima prisjeća mladosti, njihova će naivna i čista zaljubljenost biti i osebujnim autorskim komentarom na ljubav danas, nazovi ljubav kao slobodu u kojoj je sve dostupno i, stoga – nezanimljivo. Blisko je i to onoj bodrijarovskoj tvrdnji da živimo u svijetu »ostvarenih utopija«. No, gdje je onda nestala tajna? Kamo je nestao čar? Gdje je nestala žudnja, onaj uzbudljivi strah pred osobom koju upoznajemo?
  
  Osobno najdojmljivijom držim Milkinu (Zajović) i Ratkinu (Belić) pripovijest. Dvije su djevojke apriorno hendikepirane u ovdašnjem okružju. Jer, kako drukčije okarakterizirati lezbijsku ljubav u hrvatskoj patrijarhalnoj sredini? Autorova simpatija/empatija sa protagonisticama vidljiva je u svakom kadru i sekvenci u kojima s njima vodi razgovor. Ratka je emotivna i vjerna, dok je, pomalo nesigurna, biseksualka Milka sklona promiskuitetu. Njih dvije uvijek iznova raskidaju u Motovunu, dok se u Zagrebu pomiruju. No, kronika jedne ljubavi dolazi svome prirodnom kraju. Ratka odlazi na doktorat u Rusiju i njihov je rastanak emotivni vrhunac filma Zajedno. Ratkine suze djeluju doista uvjerljivo i nepriređeno te priznajem da su me doista dotakle. Puhovski je sjajnim dokumentarističkim nervom kamere uhvatio... ljubav!
  
  Primjećujemo da su sve, osim jedne, pripovijesti u filmu zapravo nesretne. Ponajmanje je to možda ona u kojoj ljubav na životu održava uspomenu umrloga supruga. Znači li to da ljubav uglavnom nesretna? Možda i jest. No, ljubavna patnja nikada nas neće spriječiti da ljubav uvijek iznova tražimo. Puhovski se pokazao kao, uz Petra Krelju, naš ponajbolji dokumentarist. Zajedno je dokument koji istražuje i misli zbilju, ali nadasve voli ljude.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 3. siječnja 2010.

Piše:

Marijan
Krivak