Putovanje u (ne)poznato

Bios, red. Branko Marjanović, Veliko putovanje, red. Ivan Hetrich

• Na Svjetski dan audiovizualne baštine 27. listopada 2009., Hrvatska kinoteka obilježila je trideset godina rada te tom prigodom prikazala dva nova restaurirana celuloidna rada – dokumentarac Bios Branka Marjanovića iz 1962. i srednjemetražni igrani film Veliko putovanje Ivana Hetricha iz 1958. godine; nastavljajući time dugogodišnji rad na spašavanju hrvatske filmske baštine (kojemu se nedavno priključio Hrvatski telekom digitalnim restauriranjem filmova Breza Ante Babaje i Vuk samotnjak Obrada Gluščevića).
  
  Marjanovićev kratkometražni četrnaestominutni dokumentarac o radnom danu na brodu za eksperimentalno ribarenje Bios Instituta za oceanografiju i ribarstvo i njihovim znanstvenim istraživanjima dotad nepoznatog svijeta flore i faune dubina Jadrana, mobidikovski je poetičan film, naturalistične bezmilosne poezije pjesnika i pripovjedača, ali i jednako tako filmskog scenariste i dramaturga Krune Quiena, čiji angažman djelu svakako pridaje dodatnu dimenziju – mješavinom matoševskih simbolističkih impresija i gotovo carollovsko-marinkovićevskih kalambura, ludističkih jezičnih dinamičnosti i gautierovskog larpurlartističko-metafizičkog eruditizma.
  
  Za redateljskom je palicom Branko Marjanović, najznaniji domaći prirodoslovni dokumentarist (omnibus Mala čuda velike prirode, Svizac, Svijet planina, Otok, čovjek, krš, Bjeloglavi sup). Ostvarujući snažne dramsko-pjesničke slike, uz potporu bogatog verbalnog, Bios je ujedno i lucidan prikaz čovjekova eksploatiranja prirode i upletanja u istu, kao i nositelj efektne intelektualne dimenzije o smislenosti postojanja i interakcije svih životnih formi, a koji modernim iščitavanjima ne gubi na aktualnosti i interpretativnoj izazovnosti.
  
  Jednosatno Hetrichovo Veliko putovanje pak lirsko-naturalistički je intonirana priča o bijegu nestašnih dječaka u Ameriku, a koji nakon niza pustolovina ipak sretno stižu kući. Pritom, iako nije rađen po književnom predlošku (scenarij također potpisuje svestrani Hetrich – filmski, kazališni, radijski i televizijski redatelj, spiker, izvjestitelj, adapter romana i pripovijetki), fabularno se evidentno oslanja na tradiciju Lovrakovih ili Kušanovih dječjih romana;  potpuno izostavljajući element bajkovitog (kao očekivani i visoko zastupljeni standard dječjeg stvaralaštva), radije uspjelo humorno miješajući pustolovno s didaktičnim. Crno-bijela fotografija Oktavijana Miletića pridonosi svojim karizmatičnim inovativnim individualizmom te finalno plasira maštovito i u sklopu hrvatske kinematografije vrijedno djelo koje se nikako ne bi smjelo preskočiti.
  
  © Katarina Marić, KULISA.eu, 31. listopada 2009.

Piše:

Katarina
Marić