U filmu Soul Kitchen Fatih Akin nastavlja seciranje svojih interkulturalnih fetiša, umanjenih za izravno propitkivanje dijaloga na relaciji Istok-Zapad, samo što za razliku od njegovih prethodnih igranih filmova – Glavom kroz zid (2004) i The Edge of Heaven (2007), koji su bili zaogrnuti velikom dozom oporosti i političkih konotacija, u novom je uratku pokušao biti mnogo humorniji i opušteniji. Kompleksnu i katkada razbarušenu mozaičnu narativnu strukturu zamijenilo je jednostavno i pregledno kronološko izlaganjem (ne)zgoda samih protagonista i nešto konvencionalniji redateljski pristup pa ovaj film vjerojatno predstavlja tek predah do sljedećega redateljeva ozbiljnoga filma Garbage in the Garden of Eden, koji je trenutno u postprodukciji. Opušteniji pristup, naravno, nikako ne umanjuje vrijednost ovoga filma.
Akinov je rukopis u gore spomenutim filmovima gotovo fetišistički bio usmjeren na dva lokusa – Hamburg i Istanbul. I dok je hamburški prostor mahom bio usredotočen na život turskih doseljenika ili – u kompleksnijoj verziji – na odnos dominantne i autohtone kulture te kulture Drugih, odnosno emigranata, Istanbul je predstavljao mitski prostor, granica između Istoka i Zapada, u kojem su isprepleteni različiti utjecaji, nacije, etnikumi, religije, a napose kulture. Soul Kitchen je pak u potpunosti ambijentiran u Hamburg u kojem su ponovno ispremještane različite kulture, nacije, etnikumi te dovedeni u međusobni kontekst i dijalog. Ovog se puta redatelj nije pozabavio životom turskih, nego grčkih doseljenika, a sam Hamburg na određeni način preuzima mjesto koje je Istanbul imao u prethodnim redateljevim filmovima.
U Akinovom opusu, bilo da je riječ o spomenutim igranim filmovima ili dokumentarcu Crossing the Bridge: Sound of Istanbul (2005), jedan od svakako najintrigantnijih elemenata je bio pristup urbanom miljeu te način njegova isčitavanja. Redatelj svakako ima izrazito istančan i razvijen osjećaj za gradski prostor pa ga nastoji sagledati kao objekt fiksiran u prostoru, koji ima svoju mapu i labirint, niz prepoznatljivih detalja, organizaciju, a time ujedno i kao kulturni konstrukt te psihički prostor. I u ovom je filmu uspio uhvatiti ritam grada, njegovo pulsiranje te ocrtati međusobnu isprepletenost različitih urbanih elemenata i socijalnih skupina, u čemu je imao i veliku pomoć direktora fotografije Rainera Klausmanna, svog suradnika na filmu The Edge of Heaven. Hamburg je tako postao, poput Istanbula, grad oštrih kontrasta – između napuštenih pa prenamijenjenih industrijskih hala uz tračnice na periferiji grada pa sve do bogatih zdanja njemačkih buržuja, bezličnih stambenih blokova kojima se novim sadržajima udahnjuje život te bjesomučnih tajkuna koji zgrću novac sumnjivih prodajama nekretnina. Svi ti lokusi su pak premreženi različitim životnim sudbinama koje traže malo prostora za sebe.
Tako postavljen prostor odražava i stanje svijesti središnjega aktera Akinova filma, potomka grčkih doseljenika u Hamburgu, Zinosa Kazantsakisa (Adam Bousdoukos, ujedno uz Akina i koscenarist filma). On mora neprestano balansirati između svoje bogate djevojke Nadine (Phelline Roggan), beskrupuloznoga agenta nekretninama Thomasa Neumanna (Wotan Wilke Möhring), brata kriminalca Iliasa (Moritz Bleibtreu), vlastih zaposlenika i inih osoba povezanih s njegovim restoranom Soul Kitchen, poput porezne uprave i sanitarne inspekcije, koje neprestano prijete. Upravo spomenuti lokus djeluje kao mjesto okupljanja, toliko karakterističan za Akinove filmove, a svaki od aktera u priči svojim životnim dijelom unose u Soul Kitchen i dio svoje pripadnosti te naslijeđa pa kroz restoran redatelj slaže egzistencijalnu slagalicu različitih karaktera koje na okupu drži upravo simpatični vječni pehist Zinos.
Osim prostora, u Akinovim filmovima veliku ulogu uvijek je igrala i glazba koja je neraskidivo povezana kako sa samim prostorom tako i sa životnim sudbinama protagonista, što je svoju kulminaciju doživjelo upravo u dokumentarcu Sound of Istanbul. Soul Kitchen svakako nije iznimka. U jednom trenutku porezna inspekcija zbog neplaćenih dugovanja zapljenjuje Zinosu glazbene uređaje na što im on postavlja pitanje: što ću bez glazbe, ljudi volje glazbu. Zinosova reakcija možda ponajbolje ilustrira redateljev odnos prema glazbi jer i u ovome filmu ona djeluje kao čimbenik integracije između različitih protagonista i njihovih backgroundova pa su u tom kontekstu i različiti glazbeni stilovi isprepleteni kroz film te aktivno sudjeluju u tkanju egzistencijalnoga mozaika, naravno uz hranu koja ipak zauzima nešto rubnije mjesto kao provodni motiv.
Humor u filmu je na trenutke ipak odveć karikiran te graniči sa samom parodijom, premda smo od redatelja koji se često isticao vrlo britkim i pažljivo iznijansiranim dijalozima u tom pogledu očekivali više. To su tek uzgredne primjedbe jer Soul Kitchen ipak je u konačnici krajnje simpatičan film pun šarma i duha te vrlo dobrih glumačkih kreacija, a takve su komedije, priznat ćete, danas ipak rijetkost.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 21. prosinca 2009.