Na 2. Danima BiH filma u Zagrebu (kino Europa od 23. do 28. studenoga 2009) predstavljeno je i nekoliko filmova iz projekta Sarajevo grad filma, obrazovnog programa Sarajevo Film Festivala. Riječ je o hvalevrijednoj inicijativi započetoj 2007, koja mladim, neafirmiranim filmašima omogućuje da u kreativnom okružju, pod stručnim vodstvom, u razmjerno dobrim produkcijskim okolnostima razviju, snime i na Sarajevskom filmskom festivalu predstave svoje prve (druge, treće...) kratke igrane filmove te tijekom rada ostvare kontakte s filmašima iz drugih, bliskih sredina. Jedan od sadržajnih uvjeta u stvaranju filma je da budu tematski vezani uz Sarajevo. Sva tri desetominutna filma koje je doljepotpisani ovom prigodom vidio nastali su prve godine projekta, režirali su ih hrvatski redatelji i već su prikazivani u Hrvatskoj (primjerice na 6. Zagreb Film Festivalu).
Među njima najpromišljenjijim i najzaokruženijim te redateljski i scenaristički najpročišćenijim doima Vidimo se u Sarajevu (2008) Vanje Sviličić, u kojem u glavnim ulogama nastupaju Manca Dorrer i Leon Lučev, Emirom Hadžihafizbegović u epizodnoj ulozi. Iznesena ekonomično i bez gubljenja vremena uz dovoljno pažljivo odmjerenih odmaka od stereotipa, dobru glumu, dijaloge i situacije, priča opisuje kratki ljubavnički susret Sarajlije i Slovenke na službenom putu u Sarajevu. Nakon nenametljivo efektnog uspostavljanja atmosfere i odnosa – tipično neopterećenog izvanljubavničkim dijelovima života, osim neizbježnošću ispunjavanja poslovnih i drugih obveza – dolazi do preokreta na rubu bizarnoga, usko vezanoga uz traume ovdašnjih ratova s početka 1990-ih, u kojem se ljubavnica osjeti duboko povrijeđenom i prevarenom. Veza, ionako neobvezna, po svoj je prilici okončana. Pitanja poput koliko uopće poznamo osobu do sebe ili koliko istine možemo, odnosno imamo pravo očekivati u ljubavničkoj vezi, kao i mnoga koja iz njih proizlaze ili se na njih nadovezuju, ostaju implicitno visjeti u zraku, što se ne doima nedorečenošću, nego svjesno neizrečenom, dakle, dočaranom, ali ne i banalno pokazanom temom.
Druga dva filma, Nekako s proljeća (2008) scenaristice i redateljice Nikoline Barić i Mahala (2008) u režiji Matije Debeljuha, osim po očevidno boljim produkcijskim uvjetima, u razini su prosječne kakvoće ostvarenja studenata ovdašnjih filmskih akademija – nadahnuti dijelovi prepleteni su s onima koji to nisu i konačni je dojam da je riječ o vježbi, a ne o cjelovitom filmu.
Mahala, po scenariju Ivana Kelave, s Adnanom Haskovićem i Almom Terzić u glavnim ulogama te Seadom Bejtovićem u sporednoj, ima dobru dramsku ideju – nezreli mladić namjerno, iz hira, povrijedi svoju dragu – ali je ne uspijeva dovoljno tečno razraditi. Tvorci su se tek djelomično uspjeli postići prirodnost kojoj su se, čini se, pokušali približiti koristeći se umjereno improvizacijskim pristupom glumi i dijalozima.
U zamišljenom omnibusu Sarajevo grad filma, Nekako s proljeća sadržajno bi se mogao se doživjeti kao filmić u kojem – uz malo mašte, jer riječ je o drugim glumcima različitih godišta i djelomično različitih nacionalnosti – saznajemo kako se upoznalo dvoje junaka Vidimo se u Sarajevu. Ovdje na službeni put u Sarajevo dolazi podjednako nervozna poslovna žena, Grkinja (Erifili Stefanidou), a za njezin je prijevoz je zadužen dotad joj nepoznati unajmljeni vozač (Nedžad Begović), sarajevski opušten baš kao i junak Vidimo se u Sarajevu. Dakle, ona je pod stresom, neprestano u poslu (ne odvaja se od mobitela i prijenosnog računala) i na njega gleda samo kao na vozača, a on joj jaranski pokušava biti na usluzi više no što zahtijeva njegova dužnost. Na koncu će se zbližiti, no (filmske) minute između postavljanja i razrješenja odnosa, iako korektno režirane, sadržajno su odveć jednolične, bez razvoja i dodataka koji svrhovito obogaćuju ishodišnu točku.
U konačnoj verziji ovi su filmovi izrađeni na elektroničkim formatima Digi Beta i SP Beta tako da ovom (pa ni drugom) prigodom nisu ni mogli biti prikazani s filmske vrpce, ali na žalost, prikazani su s prilično mutnih kopija razlivene slike, što vjerojatno nije najbolja inačica u kojoj smo ih mogli vidjeti.
© Janko Heidl, KULISA.eu, 1. prosinca 2009.
Pročitajte ostale tekstove o 2. danima bosanskohercegovačkog filma u Zagrebu:
Socrealizam i ironija
Mi gradimo zemlju, zemlja gradi nas
Ratovi i traume
