Komedija Drugačiji od koga? Umberta Cartenija u potpunosti ulazi u okrilje talijanske mainstream filmske produkcije te unatoč temi koja pokušava problematizira drugost i odnos heteronormativne većine prema manjinskim skupinama, o istima progovara na način dovoljno prihvatljiv širokim slojevima publike, o čemu uostalom svjedoči i činjenica, možda sasvim banalna ali svakako znakovita, da je svjetski kino distributer filma američki koncern Universal Pictures.
Cartenijev film svojevrsna je politička bajka u kojoj se mladi tršćanski gay političar Piero (Luca Argentero), inače pripadnik stranke centra, slučajno nađe u utrci za gradonačelnika tog konzervativnoga grada, a kao zamjenica biva mu predložena također mlada političarka Adele (Claudia Gerini), izrazito konzervativnoga svjetonazora te političkih pogleda. Unatoč početnim međusobnim neslaganjima i dijametralno različitim svjetonazorima, Piero i Adele ipak uspijevaju pronaći zajednički jezik. Naravno, kroz njihov odnos redatelj ne samo da propitkuje rodne stereotipe nego i postavlja pitanje fluidnosti, kako u pitanju seksualne orijentacije tako i u svjetonazorskim stavovima.
Kolikogod da su ta dva lika različita u političkoj areni, izrazito mačističkoj i heteronormativnoj, oboje su zapravo marginalci – Piero jer je homoseksualac, a Adele jer je žena, premda je njezin stav i nastup mnogo žešći i tvrđi od svih muških političara u stranci zajedno. Piero i Adela u određenom trenutku zamjenjuju uloge pa ona počinje zastupati prava marginaliziranih, a on počinje braniti obiteljski način života i ostale društveno prihvatljive vrijednosti, čime naravno žele privući birače, a time redatelj zaokružuje svoju naivnu političku bajku, pri čemu kroz kompleksan odnos dvoje protagonista nastoji afirmirati ideju o koegzistenciji različitosti.
Drugačiji od koga? tako u humornom ruhu pokušava secirati politički život te unatoč humoru, koji se odveć oslanja na karikiranost, uspijeva pridobiti gledatelje svojom zabavnošću i šarmom, a da ipak ne vrijeđa njihovu inteligenciju te ne posrće u pretjerani patos, što se često zna dogoditi s holivudskim produkcijama slične tematike. Drugim riječima, Carteni ne poučava nego samo zabavlja, a ispod queer plašta filma zapravo krije satiru licemjernog političkoga svijeta. Nažalost, ona nikada ne postaje dovljno oštra i britka, nego ostaje blaga u svojoj karikiranosti.
Trst u filmu izgleda sasvim drugačije nego, vjerojatno, u iskustvima brojnih Hrvata koji su nekoć u velikom broju hrlili u njega poradi shoppinga. U filmu predstavlja Italiju u malome, u neprestanoj razapetosti između nazadnih konzervativnih struja i liberalnih snaga, premda kada je u pitanju politika, film sugerira da niti jedna strana nikada nije posve nevina.
Kroz lik Adele tako je prikazana represivna desničarska retorika u ime koje se pojedinci odriču velikog dijela individualnih pobuda preko svako potrebe. Međutim, to se mnogo više čini na glasnoj verbalnoj razini, nego što je proživljeno. Adele je arhetipska slika političara na kakve smo navikli, onih koji se zalažu za stvari kojih se sami ne pridržavaju ili iz čijega primjera ne možemo vidjeti da žive u skladu s vlastitim principima pa je tako i ova gorljiva zagovornica obiteljskoga načina života te radikalna protivnica razvoda, i sama razvedena i bez djece. Ili redatelj možda jednostavno i ironično pokušava pokazati kako represija nije dobra opcija jer prava priroda čovjeka uvijek, prije ili kasnije, ispliva na površinu.
Nasuprot Adele je Piero, koji također kao političar, ali i osoba, nije ostao pošteđen ironičnih oštrica, pa kao što se Adele mora suočiti sa svojom potisnutom, ali nabujalom seksualnom željom, koju na sve moguće načine nastoji odgoditi, tako i Piero mora prestati jedno govoriti, a drugo činiti. Prije svega treba nadvladati vlastiti primarni narcizam i odrasti te prihvatiti odgovornosti koje s tim dolaze. Pritom je njegov liberalizam donekle isto samo verbalni konstrukt, kao što je bio slučaj i s Adelinim konzervativizmom.
Cartenijev film počiva na binarnosti – političkih opcija, različitih svjetnonazora te ponajprije dvaju suprotstavljenih karaktera, na temelju čega redatelj mahom i gradi humor, premda treba istaknuti da i u scenariju Fabija Boniffacija ima vrckavih dijaloga.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 24. studenoga 2009.
