Najnoviji film radišnog Stevena Soderbergha u sjećanje priziva Rat Charlieja Wilsona (2007) Mikea Nicholsa i Uhvati me ako možeš (2002) Stevena Spielberga, dva razmjerno recentna naslova koja su se na sličan, naizgled zabavno-lakonski način bavila kontroverznim istinitim slučajevima u kojima su inteligentni pojedinci (Amerikanci) svoje umne sposobnosti gotovo zaigrano iskoristili kako bi, obmanama i spretnim korištenjem rupa u zakonu i u društvenim konvencijama, ostvarili svoje manje-više neplemenite ciljeve. Rat Charlieja Wilsona pozabavio se američkim kongresnikom iz naslova koji je 1980-ih gotovo vlastoručno uspio povećati američki proračun za pomoć Afganistanskim borcima protiv sovjetskih okupatora s 5 na 500 milijuna dolara, a Uhvati me ako možeš mladićem koji je u 1960-ih živio lažno se predstavljajući kao pilot, kirurg, odvjetnik...
Junak Doušnika, doktor znanosti Frank Whitacre (Matt Damon), na početku je 1990-ih, kao potpredsjednik velike korporacije ADM, sa sjedištem u mjestašcu Decatur u Illinoisu, u to vrijeme jedne od pedeset najmoćnijih u Sjedinjenim Državama, odlučio surađivati s FBI-jem kako bi razotkrio zavjeru globalnog namještanja cijena u kojoj je, uz svoje nadređene, i sam sudjelovao. No, usporedno s raskrinkavanjem te kriminalne djelatnosti nezakonito je primao ogromne količine novca. Osim tematske srodnosti i humoristično-satiričnog pogleda na fenomene koji izazivaju više jeze nego ozarenosti, tvorci sva tri filma događajima kojima se bave pristupaju kao začuđeni promatrači, manje nastojeći proniknuti i odgonetnuti, a više svratiti dodatnu pozornost – sva su tri temeljena na književnim predlošcima, Doušnik! na istoimenoj knjizi iz 2000. iz pera Kurta Eichenwalda koji je Whitacreov slučaj prethodno temeljito istražio i kao novinar New York Timesa – na gotovo bizarno neobične, ali bez sumnje ne i iznimne slučajeve koji su rezultat i društva kakvog smo izgradili i nepredvidljive, porocima sklone ljudske prirode.
Osim kao svojevrstan ironično-nemoćan komentar svijeta u kojem živimo i u kojem će manji prijestupnik biti kažnjen oštrije od velikog – Whitacre je zbog krađe desetak milijuna dolara odslužio devet godina zatvora, a makinatorima koji su „opljačkali sve dućane na svijetu“, odrezana je kazna od tri godine – kao i korporacijskih spletki neoglobalističkog kapitalizma kakve su nas dovele u aktualno doba recesije (ili je, pak, i ona dio plana moćnih?), Doušnik! je zanimljiv i ako ga sagledamo kao (paranoidnu?) špijunsku/korporacijsku napeticu izvedenu na drugi, netipičan način.
Jer, dok su se karakteristični predstavnici prvog (primjerice Tri kondorova dana, Sydneyja Pollacka iz 1975), drugog (Pollackova Tvrtka iz 1993) i trećeg (Syriana Stephena Gaghana, 2005) vala te vrste filma koprcali (doduše, s odličnim uspjehom kod publike) u suhoparnoj samovažnosti, Soderbergh sve osvježava postavljanjem na lake noge. Time možda gubi ponešto od ugođaja u tom žanru očekivane vrste filmske napetosti (prečesto ostvarene tako da se ništa ne događa), ali ne gubi niti na neizvjesnosti, niti u konačnici omalovažava težinu problema kojim se bavi. Uz dinamično, naglašeno skicozno pričanje priče koju pratimo u dahu i obilje vedrih tonova – ostvarenih ponajprije ironičnom retro-glazbom iz naftalina izvučenog skladatelja Marvina Hamlischa i inzistiranjem na uočljivo karikaturalnim glumačkim izvedbama – na koncu će nas ponukati da o viđenom promislimo jednako temeljito kao i da smo gledali pravu, smrtno ozbiljnu špijunsko-korporativnu napeticu.
Retro dizajn očitovan u izgradnji filmske fotografije, titlovima i glazbi (svo troje kao da su stigli iz šezdesetih i sedamdesetih) s jedne strane priziva činjenicu da su ovakvi filmovi prvi put procvjetali sedamdesetih, s druge formalno predstavlja u biti igralačku narav ponašanja glavnog junaka, a s treće zanimljivo ukazuje na to kako se prvu polovicu devedesetih može doživljavati kao razmjerno daleku prošlost, iako se mnogima čini da smo je tek ostavili iza ugla.
Najveća nevolja Doušnika! ona je koja obilježava i većinu filmova istog žanra. Riječ je o općem dojmu površnosti stvarnog razumijevanja, razrade i barem umjereno korisnog raščlanjivanja onoga čime se bavi. Neki su mehanizmi postupaka opisani razumno dobro, no mnogo je toga ostalo zamagljeno i nedorečeno, što se posebice odnosi na motivaciju glavnog junaka, čovjeka prepunog proturječja, osobe izrazito fleksibilnog odnosa prema istini i moralu koji je na kraju jednako nedokučiv kao što je bio na početku, odnosno kad smo ga donekle upoznali. Primjerice, u filmu se više puta apostrofira kako je Whitacre obiteljski čovjek, no o njegovu odnosu s obitelji ne doznajemo gotovo ništa. Ono što film prikazuje zanimljivo je predočeno, ali u to nije proniknuto više od onoga koliko proniču, primjerice, novinski članci ili televizijske reportaže.
Možda je zahtjev neopravdan, ali film koji pretendira na kakvu-takvu trajnost trebao bi ponuditi puno više od spomenute dnevnopotrošne robe. Možda usporedba nije sasvim na mjestu, no probajmo zamisliti koliko bi Whitacrea dobro portretirao, primjerice, Mike Leigh. I u njegovom bi filmu Whitacre možda ostao nejasan, ali približnije onome koliko je bilo kome od nas nejasan bilo tko koga pozna. Uostalom, i Leighova Vera Drake (2004) bavila se (za njega netipično) velikom temom, a u tom smo filmu izvrsno upoznali i temu i junakinju i autorov stav. Doušnika! u tom smislu kvari i autorska odluka da osim bipolarnog Whitacrea i korporativnih zlikovaca, sve ostale likove – a to su pretežno djelatnici FBI-ja i odvjetnici – prikaže kao stupove poštenja i pravde kojima je jedino stalo do toga da marno izvrše svoju časnu dužnost i kojima nikada ni jedna misao ne odluta prema mogućnosti da makar na sekundu, kradomice, skrenu s puta. Nije teško pretpostaviti kako su tvorci zaključili kako su im uz vrlo nepredvidljivog glavnog junaka potrebni čvrsti pobočni likovi, no takva je odluka generirala i okus nepoželjne neuvjerljivosti.
Ipak, i uz te nedostatke, Doušnik! bez sumnje pripada u zanimljivija, gledljivija i kvalitetnija ostvarenja jesenskog, pa i cjelogodišnjeg kinorepertoara.
© Janko Heidl, KULISA.eu, 20. studenoga 2009.
