Od Šibenske luke do Odiseje u svemiru

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Bruno Kragić, br. 57-58, Hrvatski filmski savez, 2009.

• Uz već standardne rubrike poput recenzija izabranih kino i DVD naslova u prethodnom razoblju, prikaza novoizašlih knjiga iz oblasti filmologije te pregleda festivala i revija, Hrvatski filmski ljetopis u broju 57-58 donosi i zanimljivi tematski blok naslovljen Film i ideologija, u kojem se četiri rada bave indeološkim inputima u jugoslovenskom socrealističkom filmu, ali i onima koji su nastali u kinematografijama bivše Jugoslavije nakon njezina raspada.
  
  Tomislav Šakić (Filmski svijet Veljka Bulajića: poprište susreta kolektivnoga i javnoga) tako kreće od postavke da je svaki tekst ujedno i tekst o određenoj kulturi na određenom prostoru i u određenom vremenu pa nastoji iščitati niz ideologema kojima barata Bulajić u svom opusu jer od „svih hrvatskih filmova i redatelja koji su nužno djelovali u ideologijskim uvjetima Veljko Bulajić može ponajbolje poslužiti za svojevrsno ideološko čitanje i kulturnu kritiku“. Šakić stoga podjednako naglasak stavlja na izvanfilmski kontekst, odnosno duh vremena u kojemu su Bulajićevi naslovi nastali kao i na ulogu filma kao svjedočanstva o određenim društvenopolitičkim događajima te sistematično dijeli redateljevo stvaralaštvo na četiri razdoblja, koja se međusobno razlikuju stilskim i tematsko-motivskim kompleksima, ali za koje je uvijek karakteristična određena, veća ili manja ideologizacija diskursa. Međutim, unatoč sustavnosti, rad više predstavlja svojevrsnu skicu za daljnja i podrobnija razmatranja i razradu tog aspekta Bulajićeva opusa.
  
  Na Šakićevu studiju se tamatski nastavlja i rad Nemanje Zvijeri Ideologija i vrednosti u jugoslavenskom ratnom spektaklu: Prilog sociološkoj analizi filma na primeru „Bitke na Neretvi“ Veljka Bulajića, pružajući iscrpno sociološko čitanje navedenoga filma. Autor kreće od dviju postavki: nastoji pružiti ideološko čitanje filma kako bi razotkrio na koji se način socijalističke ideje ostvaruju kroz filmsko ruho, a s druge strane na koji se način kroz film propagiraju poželjne ideje koje bi trebale odgajati čitatelje u duhu ideološke matrice koju zastupa. Kako bi to postigao posebnu pažnju stavlja na filmsko oslikavanje rata, portretiranje neprijatelja u različitim, gradirajućim registrima, sliku Tita i Partije te prikazivanje partizana, ideju žrtvovavanja, ideološki koncept socijalističkoga jugoslavenstva ako i odnos pojedinca i kolektiva u kojemu je uvijek naglasak na potonjem, jer filmovi koji često barataju ideološkim inputima mahom se oslanjaju na čvrsti kolektivizam. Taj rad predstavlja sustavno i metodološki precizno seciranje ideološke matrice jednoga filma kroz rastavljanje iste na njezine sastavne dijelove.
  
  U nastavku Ljetopis donosi ulomak iz knjige Rat. Konstitucija totalnog subjekta (2008) Senadina Musabegovića pod naslovom Totalizam i jugoslavensko socijalističko iskustvo: primjer „Sutjeske“ Stipe Delića. Ono što je zanimljivo je da se autor odnosi na spacijalnu dimenziju u konstruiranju ideoloških postavki pa promatra Bosnu kao svojevrsni simbol partizanskoga ratovanja, a na takvu dimenziju se nadovezuje i sam tretman tijela u spomenutom filmu, kojega također možemo shvatiti kao prostor, koji je podložan trošenju i ranjavanju pa konstruiranje takvih slika također postaje sredstvo prenošenja određenih idelogema u kontekstu prikazivanja smrti, ali i samoga načina odijevanja te kostimografija predstavlja jednu od mogućnosti sugeriranja ideoloških postavki. Ono što je posebice zanimljivo u Musabegovićevom tekstu jest problematiziranje spacijalne dimenzije te uloge samoga prostora u kreiranju određenih ideologa i mitologema i njihovom prenošenju pa na taj način je i sama Bosna u kontekstu partizanskoga ratovanja uzdignuta na razinu mitologema, a kako rad sugerira i Delićev je film odigrao veliku u logu u tome.
  
  Sanjin Pejković se pak u tekstu Ima li koga ispod nas? bavi studijom nešto recentnijih naslova – Undergrounda Emira Kusturice (1995) i Lepa sela lepo gore (1996) Srđana Dragojevića, kao dvaju reprezentativnih filmova za analizu simbola i metafora koje se učetalo koriste u različitim diskursima o raspadu bivše Jugoslavije. Iako zanimljiv, rad je pomalo nekoncizan, a autor, smatrajući da je „pećina, podrum, tunel, kratko rečeno, podzemlje, zamijenilo simboličku ulogu mosta i postalo metafora koja govori sama za sebe o dešavanjima u području“, spomenuti lokus razmatra u nekoliko metaforičkih inačica – kao konstrukciju vremena u odnosu na komunističko i postkomunističko razdoblje, kao odraz balkanske duše, ali i mrak etničke čistoće i rigidnoga nacionalizma. Bilo bi zanimljivo da se u tom bloku pojavio i poneki rad koji analizira ideološke postavke u hrvatskom (ratnom) filmu devedesetih godina dvadesetoga stoljeća jer je spomenuto razdoblje u hrvatskoj kinematografiji također bilo snažno ideološki obojeno, što otvara mogućnost za daljnja promišljanja ove kompleksne problematike.
  
  Među studijama koje donovi novi Ljetopis, osobito su zanimljive dvije intermedijalne: Nove glazbene smjernice – Kubrick nakon 2001: Odiseje u svemiru (IV): Full Metal Jacket Irene Paulus i Mogućnost nemogućeg: Blade Runner kao didaktička pripovijest o dizajnu Feđe Vukića. Prva se bavi odnosom glazbe i filma u razdoblju stvaralaštva Stanleyja Kubricka kada dolazi do novoga poimanje korištenja glazbe te redatelj sve više napušta klasičnu glazbenu parituru i poseže za popularnim pjesmama. Potonje počinju služiti kao sredstvo evociranja duha vremena, ali i načina života te životnih uvjeta samih protagonista u ratnom vihoru, ali i kao sredstvo za postizanje sarkastičkih učinaka. Vukić pak nastoji dovesti nastojanja Ridleyja Scotta u okrilje dizajna kroz ideju da redatelj, reinterpretirajući i prekrajajući književni predložak na kojem je film temeljen, nastoji stvoriti novi vizualni svijet. O Scottovu kultnom uratku postoje nebrojene studije no Vukićeva uspijeva ponuditi sasvim novo čitanje Blade Runnera u međusobnom prožimanju filmskoga i književnoga medija te zakonitosti na kojima počiva dizajn.
  
  Metafilmskim strukturama i oblicima (samo)svijesti u hrvatskom i svjetskom filmu usporedno se bavi Krunoslav Lučić. Midhad Ajanović (Crtani film kao žanr: pristup pitanju žanra u filmskoj i digitalnoj animaciji) se nadovezuje na trenutačno brojne i oživjele žanrovske rasprave, smještajući svoju u kontekst animiranoga filma, svjestan da je pitanje žanrovskoga određenja animiranoga filma dosad poprilično nesustavno i nedovoljno temeljito odrađeno. Autor sugerira takozvani materijalističko-tehnički pristup koji ovisi o tenološko-tehničkim pretpostavkama pa u kontekstu spomenutoga predlaže dvije žanrovske kategorije: animirana slika i animirani predmet. U Ljetopisu je uočljiv raskorak između suhoparnih i teorijski nabrijanih tekstova koji su očito namijenjeni filmskim teoretičarima i profesionalnicma te onih s lakšim pristupom tematici i problematici.
  
  Jedna od intencija Ljetopisa jest da potiče sustavnija istraživanja hrvatske filmske baštine pa rubrika Iz povijesti hrvatskoga filma donosi tri rada koja nastoje otrgnuti zaboravu ili skrenuti pozornost na neke danas manje poznate naslove ili autore koji ipak zaslužuju svoje mjesto u okvirima nacionalne kinematografije. Enes Midžić (Zadar u „Šibenskoj luci“ ili kako prepoznati poznato i pronaći pronađeno) komparativno analizira snimke Zadra u filmu Šibenska luka te Krunjenje Petra I Karađorđevića i putovanje kroz Srbiju, Novi Pazar, Crnu Goru i Dalmaciju, kako bi u konačnici postavio i vrlo relevantno pitanje o potrebi osamostaljenja Hrvatske kinoteke i njezina odvajanja od arhivističke službe, kao i potrebu prikupljanja i čuvanja ovakvih materijala iz prošlosti.
  
  O danas gotovo zaboravljenom hrvatskom redatelju Branku Marjanoviću, aktivnom u četrdesetim i pedesetim godinama dvadesetoga stoljeća, suradnikom Oktavijana Miletića i Branka Tanhofera, piše Slaven Zečević (Put do „Opsade“ – dugometražni igrani filmovi Branka Marjanovića), analizirajući njegov opus u kontekstu hrvatske kinematografije te smatrajući da njegovi filmovi zaslužuju pažnju i podrobnije interpretacije jer je „pokušao istražiti mogućnosti filmskoga medija i specifično filmskog pripovijedanja“.
  
  Ivanom Martincem, splitskim amaterskim filmskim stvaraocem koji je među ostalima utjecao i na Lordana Zafranovića, bavi se Silvana Danut u radu Ivan Martinac – monolog s filmom. Od ostalih radova svakako treba spomenuti i onak Krešimira Mikića koji analizira rad Raoula Coutarda, znamenitoga snimatelja francuskoga novoga vala, koji na pristupačan način rezirimira rad ovoga birtnoga i inovativnoga stvaraoca.
  
  Novi broj Hrvatskoga filmskoga ljetopisa bogat je vrijednim prinosima proučavanju kako teorije filma tako i filmske povijesti te nastavlja kročiti dobro utabanom stazom kao jedini specijalizirani časopis takve vrste trenutačno u Hrvatskoj.
  
  © Dejan Durić, KULISA.eu, 16. studenoga 2009.

Piše:

Dejan
Durić