Zaogrnuto finom dozom humora
16. tjedan češkog filma, Rijeka, 26. – 31. listopada / Zagreb 3. – 8. studenoga 2009.: Čuvar br. 47, Seoski učitelj, Karamazovi
-
Suvremeni češki film svakako se nadovezuje na bogatu tradiciju spomenute kinematografije te otkiva žanrovsku, tematsku i stilsku raznovrsnost, ali i nastojanje da se usvoje određeni komercijalni postupci karakteristični za američki mainstream film.
Kod gledanja filma Čuvar br. 47 (Hlidac c.47) čini se da redatelj Filip Renč zapravo nastoji transponirati Hollywood u češku kinematografiju pa se odlučio poigrati s obrascima klasične holivudske melodrame te rekreirati njezine vizualne i tematske komplekse. Vizualnom raskoši i visokom produkcijskom razinom film nimalo ne zaostaje za klasičnim izdancima spomenutoga žanra. Njegova je režija u tolikoj mjeri stilizirana, kao uostalom i fotografija Karela Fairaisla, da se svijet kojim se protagonisti kreću doima gotovo sirkovski artificijelno. Međutim, redatelj time samo dodatno naglašava unutarnje tenzije protagonista pa stilizirano okružje češke provincije nakon završetka Prvoga svjetskoga rata zrcali težinu životnih nedaća s kojima se moraju nositi, kao i nepodnošljivu egzistencijanu prazninu koja ih čini krajnje anksioznima. Troje glavnih likova tako osjeća potpunu prazninu i izoliranost, što je naglašeno provincijskim okružjem, ali i njihovim životnim pozivima.
Film, nažalost, u konačnici djeluje pomalo nefokusirano jer se redatelj neprestano koleba oko toga koga bi od troje protagonista učinio središnjim subjektom priče. Sam naslov sugerira da bi to trebao biti čuvar Josef Douša (Karel Roden), ratni veteran obilježen posttraumatskim stresom, premda potret muškarca koji je uvjeren u ženinu vjernost te odluči glumiti gluhoću kako bi to i potvrdio, djeluje pomalo neuvjerljivo. Njegova psihologizacija se tako mahom svodi na niz uobičajenih i bučnih flash backova u kojima se prikazuje ratna klaonica ili stilizirane halucinacije u kojima ga doziva neprežaljena ljubav koja je počinila suicid prije njegova odlaska na bojište, nakon čega se oženio njezinom sestrom. Nakon rata Douša radi kao čuvar željezničkoga prijelaza, što dodatno golica i izaziva povratak onoga što tako bjesomučno nastoji potisnuti, što naposljetku dovodi do rasapa ličnosti. Njegovi postupci nisu najjasnije motivirani – je li zaista u tolikoj mjeri naivan ili je samo proračunat, ostaje otvoreno pitanje.
Mnogo intrigantniji lik je njegova supruga Anička (u izvrsnoj interpretaciji Lucije Siposove), mlada i neispunjena žena koja potiskuje vlastitu seksualnost i potrebe te pomaže traumatiziranom suprugu kojega je nekada voljela, ali s kojim je više ništa ne veže. Kao treći bitan agens u priči javlja se mladi grobar Ferda (Václav Jiráček), verterovski intonirani karakter koji se zaljubljuje u Aničku, koja mu uzvraća ljubav, ali nema dovoljno hrabrosti da se suprotstavi Josefu, čime redatelj postavlja klasičnu parabolu o pojedincima razapetima između krute stvarnosti i vlastitih želja, a kako nemaju dovoljno odlučnosti da se uhvate ukoštac s onim što ih sputava, ne preostaje im ništa drugo doli sirove žudnje, što je uostalom jedan od krucijalnih sirkovskih toposa.
Redatelju je ponajbolje uspjelo oslikati razorne strasti i žudnju koja su isprepletene između nedovoljno zreloga Ferde i potisnute Aničke, no film završava odveć moralizatorski kada ona, kako bi iskupila svoj grijeh preljuba, prijavljuje muškarca kojega sada voli policiji nakon što je ubio njezina supruga.
Bohdan Sláma se pak u Seoskom učitelju (Venkovský učitel) uhvatio ukoštac s queer tematikom. Međutim, njegov film ne predstavlja seciranje homofobije u ruralnim českim područjima, nego je posrijedi vrlo solidna (dvostruka) studija karaktera. S jedne strane imamo praškoga profesora prirode Petra (Pavel Liška) koji nakon raskida s djevojkom odlazi u monotono češko selo kako bi navodno prebolio nesretnu ljubav, premda je u pitanju bijeg od samoga sebe i potrebe da se suoči sa sobom i svojom seksualnom orijentacijom.
Sláma ne stvara klasičan film o izlasku iz ormara i problemima koje to nosi sa sobom, nego suptilno nastoji ocrtati Petrov lik i njegove psihološke preturbacije jer se u konačnici on prije no što se suoči sa okolinom treba prvo suočiti sam sa sobom. Cijelu studiju Sláma temelji na paralelizmu Petrova karaktera te karaktera vlasnice seoskog imanja Marije (Zuzana Bydžovská). Na određeni način se i ona treba suočiti sa sobom i svojim krivim odlukama, a ono što ih povezuje nesigurnost su i osamljenost. Cijela je pak situacija zaogrnuta finom dozom humora, čime je redatelj ublažio oporost egzistencijalne situacije protagonista te je zaogrnuo prijeko potrebnim šarmom i toplinom.
Smještajući film u naoko arkadijsko, gotovo romantizirano seosko okruženje te zaobišavši portretiranje seoske zatvorenosti i uskogrudnosti, redatelj je u konačnici ostvario poprilično osvježavajući pristup. U selu koje oslikava sve je toliko uobičajeno i mirno da ono djeluje krajnje monotono. Međutim, ispod takvoga arkadičnoga plašta skriva se samoća i izoliranost pa kroz odnos sa Marijom i njezinim sinom, tinejdžerom Ladom, u kojega se zaljubi, Petar nastoji spoznati sebe. Izvor nezadovoljstva protagonisti nose u sebi i ono nije produkt njihovoga odnosa s drugima.
Kadrovi su dugi i ekspresivni kako bi se uhvatilo raspoloženje likova i ozračje u kojem žive. Seoski, prostrani i prozračni eksterijeri postaju svojevrstan teret samim subjektima i nepodnošljivo ih pritišću te otkrivaju njihovu samoću i nemogućnost ostvarenja adekvatne komunikacije s ljudima iz njihove okoline pa je romantičarskim nijansama prikazano selo u suprotnosti s osjećajima protagonista. Oni se ne uklapaju jer prvenstveno nisu uspjeli prvihvatitit sebe onakvima kakvi jesu.
Glumačka su ostvarenja Pavela Liške i Zuzane Bydžovske izvrsna. Liška je uspio dojmljivo evocirati izgubljenost vlastitoga lika te njegovu neiskvarenost, gotovo naivnost, dok je Zuzana Bydžovská s malo riječi, no vrlo ekspresivnim licem, uspjela dočarati svu osamljenost i razočaranost vlastitioga lika. Mora se također priznati da je film u cjelini ipak ponešto predugačak, a i redatelj u završnici pomalo gubi konce te klizi u melodramatske i moralizatoske vode.
Cijeli ciklus suvremenoga češkoga filma, unatoč tome što je obuhvaćao svega šest naslova iz recentne produkcije, nastojao je dati presjek stanja u tamošnjoj kinematografiji, pa ako je Ljubiš kao Bog (Líbáš jako Bůh) Marie Poledňákove kao lokalni blockbuster označavao komercijalne potencijalne češkoga filma, Karamazovi (Karamazovi) Petra Zelenke odaju se kao nadasve zanimljivim i izvrsnim filmskim eksperimentom.
Zelenka svoj film smješta u željezaru u Nowoj Huti, u neposrednoj blizini Krakova u kojoj glumci jednoga praškoga kazališta pripremaju inscenaciju Braće Karamazova Dostojevskoga. Snaga filma izbija iz interakcije razigrane glumačke ekipe u kojoj oni glume sebe te likove Dostojevskoga, što je isprepleteno s fikcionalnim podzapletom koji uključuje smrt sina čuvara tvornice. Treba spomenuti i impresivnu fotografiju Aleksandra Surkala koja je vrlo sugestivno uspijeva uhvatiti ozračje prostora u kojemu se film odvija, kao mjesta napuštenog od Boga i u kojemu su protagonisti prepušteni sebi, što na određeni način i korespondira sa središnjom idejom priče koja se provlači ostvarenjem – stavom Ivana Karamazova da nema Boga i da je sve dopušteno, što ne podcrtava samo tematiku književnoga predloška nego i pozadinske životne priče. Glazba Jana A. P. Kaczmareka također je sugestivno ocrtala emotivne tenzije prisutne u filmu.
U toj pseudodokudrami redatelj ostvaruje svojevrsnu parabolu o značenju umjetnosti u životu općenito jer čak i najtragičniji događaji ne mogu zaustaviti ljudsku kreativnost, koja će u određenoj mjeri u Karamazovima imati i katarzičnu ulogu. Dok je željezaru nakon Drugoga svjetskoga rata izgradio Staljin kako bi kontrirao izrazito intelektualističkom ozračju Krakova, poljske kulturne prijestolnice, sada tamo priprema inscenacija upravo ruskoga klasika. Jedino se politička klima promijenila – komunizam je zamijenio kapitalizam pa željezara sada pripada indijskom tajkunu, a sve drugo, čini se, ostalo je isto. 
Od mjesta koje je trebalo preodgajati ljude u kontekstu teškoga rada, tvronica se za potrebe kazališnoga festivala pretvorila u mjesto na kojem se ostvaruje umjetničko djelo, čime bi se istoj trebala udahnuti određena doza humanosti. Na taj način sama umjetnost razlaže ideologiju u koju su pojedinci uhvaćeni a da nemaju nikakvoga utjecaja na njezina kretanja. U Zelenkinom ostvarenju, protkanom suptilnim prolitičkim nitima, kroz postavljanje romana Dostojevskoga na kazališne daske kao u zrcalu se susreću umjetnost i život. Odnos djece i roditelja tako je središnji kako u kazališnoj predstavi tako i u životnoj drami koja se odvija u njezinoj pozadini, samo što će potonja sasvim drugačije završiti.
Nije pretjerano zaključiti da su su Karamazovi jedan od boljih naslova koji su se ove godine pojavili u hrvatskim kinima.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 2. studenoga 2009.
