Premda bi se po broju proizvedenih dugometražnih igranih filmova (od pet filmova prikazanih u natjecateljskom programu dva su snimljena na 35 mm vrpci, jedan na HD-u, a preostala dva na beta SP, dakle televizijskom formatu) može zaključiti da je slovenska kinematografija u priličnoj produkcijskoj krizi (iz koje se izlaz, prema riječima nekolicine slovenskih filmaša, ipak nazire), to se srećom nije odrazilo na kvaliteti, jer su 9:06 Igora Šterka, Slovenka o kojoj je bilo više riječi u zasebnom testu, i izvan konkurencije prikazana Besa Srđana Karanovića, nastala u koprodukciji pet zemalja među kojima je bila i Slovenija, te impresivni kratkometražni Lovac oblaka (Lovec oblakov) Mihe Kranjca, u svakom slučaju iznadprosječna djela.
Film 9:06 Igora Šterka posve zasluženo proglašen je najboljim filmom Festivala slovenskog filma u Portorožu. Riječ je o drami u kojoj pratimo policijskog inspektora Dušana dok istražuje samoubojstvo pijanista Marjana koje se zbilo točno u 9 sati i 6 minuta. Naizgled jednostavan slučaj posve obuzima Dušana i kako on polako otkriva dijelove pijanistova života, tako i gledatelj polako slaže mozaik njegova osobnog životopisa. Dušanov život obilježavaju ženski likovi: duboko depresivna bivša supruga Majda; kćerka za koju se saznaje da je usvojena; mlada, atraktivna prodavačica Veronika s kojom ima isključivo seksualnu vezu i izbjegava mogućnost da to preraste u nešto više. Ipak, on je prvenstveno usamljenik čije umorno, ispijeno lice navješćuje skrivenu patnju. Bijeg od onoga što je u nama nije moguć na način na koji odlazimo od onoga što je oko nas i ne potraži li čovjek pomoć na pravome mjestu, narušit će duševno zdravlje. Upravo to dešava se inspektoru Dušanu koji postaje opsjednut željom da otkrije razloge koji su pijanista nagnali na samoubojstvo, bježeći tako od krivnje koju osjeća zbog pogibije kćeri u prometnoj nezgodi dok je on bio za volanom. Pokušavajući razmišljati poput Marjana, Dušan se useljava u njegov stan, upoznaje njegovu intimnu prijateljicu Milenu i prijatelja te postupno preuzima njegov identitet.
9:06 film je iznimno sugestivne atmosfere za koju su zaslužne sjajno odabrane lokacije, odličan snimateljski rad najboljeg slovenskog snimatelja mlađe generacije Simona Tanšeka i sugestivna glazba Pavla Miholjevića i Jure Ferine. Solkanski most, ponos austrijske mostovne inženjerije sagrađen početkom prošlog stoljeća, kameni most preko rijeke Soče na Bohinjskoj prugz i vijadukt novijeg datuma, okruženi bujnim zelenilom i snimljeni Tanšekovom kamerom s padina obližnjih planina, djeluju impresivno i sudbinski, istodobno zadivljujuće i zlokobno, doista kao pravo mjesto za samoubojicu. Kadrove snimane na Kornatskom otočiću Mani također odlikuje začudna ljepota. Tanšek je moguće nedostatke posebne, nove kamere prvi put korištene u slovenskoj kinematografiji, primjerice reducirani intenzitet boja, pretvorio u prednosti, pa tako noćne scene, neonska rasvjeta kao i rijetke scene u punom danjem svjetlu izgledaju još dojmljivije. Glazba hrvatskog dvojca Ferina–Miholjević vrlo je učinkovita u postizanju ugođaja monumentalne melankolije i, premda suvremena, ugođajno je nalik Beethovenovim Klavirskim sonatama koje sluša inspektor u samoubojičinu stanu. Svi ti elementi iznimno su važni u filmu atmosfere, što 9:06 bez sumnje jest. To je vidljivo i iz reducirana dijaloga koji ne nalikuje svakodnevnom, no to film ne gura prema artificijelnom nego naglašava simboličku dimenziju.
Režija Igora Šterka znalačka je i na najbolji način naglašava sve vrline scenarija koji uz Šterka potpisuje i Siniša Dragin. Izniman rad s glumcima, čije su kreacije istodobno umjetnički začudne i ljudske prirodne, duboko razumijevanje likova i jasna scenaristička i filmska razrađenost motivacija njihovih postupaka tek su neke od vrlina njegova redateljskog rukopisa. Ime filma višeznačno je. Marjan je opčinjen tom brojkom jer, kako kasnije saznajemo, riječ je o vremenu kada je Jurij Gagarin poletio u svemir. Svemir, taj izvanzemaljski beskraj, ljudi su tako dotaknuli, no onaj unutarnji ostaje beskrajan i nedokučiv za sve likove filma. Znamo li da je Slovenija vrlo visoko na neslavnoj listi koja bilježi broj samoubojstava s obzirom na broj stanovnika, 9:06 upozorava i na taj podatak.
Šterkov izbor glumaca doista je besprijekoran. Posebice se to odnosi na Igora Samobora u ulozi inspektora Dušana. Samobor doista jest Dušan, pravi punokrvni dramski lik čiji karakter prelazi cijelom paletom osjećaja, no to čini duboko u sebi, dok su vanjske manifestacije proživljavanja vrlo prigušene. Trolist Dušanovih žena, Milena (Labina Mitevska), Majda (Silva Čušin) i Veronika (Jana Zupančič) također je odličan. Svaka od glumica svoj je lik oblikovala na drukčiji način, no redatelj je mudro ujednačio intenzitete izvedbi, ne dopustivši da i u jednom trenutku zasjene glavnog protagonista.
Film 9:06 snimljen je u koprodukciji Slovenije i Njemačke, a svjetsku je premijeru imao na filmskom festivalu u Montrealu. Na Festivalu slovenskog filma u Portorožu bio je apsolutni pobjednik jer je osvojio čak devet nacionalnih filmskih nagrada Vesna. Uz onu za najbolji film, to su nagrade za najboljeg redatelja (Igor Šterk), scenarij (Igor Šterk, Siniša Dragin), glavnu mušku ulogu (Igor Samobor), sporednu žensku ulogu (Silva Čušin), fotografiju (Simon Tanšek), montažu (Petar Marković), glazbu (Miholjević, Ferina) i ton (Jurij Zevnik) te dvije posebne nagrade, Kodakovu nagradu (Simon Tanšek) i 'Stopov' glumac godine (Igor Samobor). Drugima su ostavljene tek mrvice: glavna ženska uloga Polona Juh (Igra s parovima) i sporedna muška uloga Primož Pirnat (cjelovečernji Slovenka i Distorzija te kratki igrano-animirani E-Pigs) te scenografija Miha Knific (kratki film Lovac oblaka), kostimi Marta Frelih (dugometražni dokumentarac Usamljeno putovanje) i maska Anja Godina (cjelovečernja Osobna prtljaga).
Već iz popisa nagrađenih jasno je da je bez obzira na skromnu produkciju cjelovečernjih filmova žiri imao pune ruke posla, jer su za nagrade konkurirali svi filmovi bez obzira na trajanje i žanr. (S izuzetkom najboljeg filma i najboljeg kratkog filma koji su vrednovani kao zasebne kategorije.) Izdvojena je tek studentska konkurencija u kojoj je pobjedu odnijela Sestrična Kaje Tokuhise, koja je za nagradu dobila više stotina metara filmske vrpce i kameru na višednevno korištenje, što će joj omogućiti snimanje sljedećeg filma.
Osnovni razlog zašto su svi profesionalni filmovi konkurirali za iste nagrade vjerojatno leži u činjenici da je ukupan broj filmova u četiri natjecateljske kategorije (cjelovečernji film, srednjemetražni film, kratki film te koprodukcijski film) tek trideset. No, bez obzira na to, umjesto jednog žirija o najboljima bi ipak trebalo odlučivati više ocjenjivačkih sudova, kao što je upozorio Branko Šömen, predsjednik strukovnog žirija, književnik i filmski scenarist (Samo jednom se ljubi). (Ostali članovi žirija bili su glumica Aleksandra Balmazović, montažer i oblikovatelj zvuka Janez Bricelj, scenaristica i dramaturginja Ana Lasić te redatelj Milan Ljubić.) Naime, film i televizija različiti su mediji i druge zakonitosti vrijede za kraće i dulje forme. Također, broj filmova koje je po odabiru selektora Jože Dolmarka strukovni žiri odgledao tijekom tri-četiri dana jest 41 (pridodana je i studentska konkurencija), što je bez obzira na trajanje filmova doista veliki broj koji može otežati kvalitetnu evaluaciju viđenog.
No nagrade ipak nisu zaobišle najbolje, kako u dugometražnoj tako i u kratkometražnoj konkurenciji. Najboljim kratkim filmom proglašen je Lovac oblaka Mihe Knifica. Riječ je vizualno iznimno uvjerljivoj ekranizaciji postapokaliptičnog stripa Tomaža Lavriča. Godina je 2147. i mali broj preživjelih troši posljednje zalihe vode. Dok mijenja zadnji klima-uređaj za posljednju litru vode za svoju teško bolesnu ženu, Leon u kafiću u slučajnom gostu prepoznaje Lovca oblaka, jednog od onih koji su nastojali uloviti zadnje preostale oblake kako bi pomogli čovječanstvu, da bi potom bili optuženi za uzročnike katastrofe.
Emil Cerar (Leon) i posebice karizmatični Boris Cavazza (Lovac oblaka) glumački su iznimno uvjerljivi u snažnom, uznemirujućem i potresnom filmskom djelu koje upozorava na sve opasnosti globalnog zagrijavanja. Film se pamti i po impresivnoj scenografiji koja besprijekorno dočarava postapokalipsu (redatelj ju je pronašao u krugu propale tvornice tek stotinjak metara udaljene od modernog shopping centra) koju je vjerno zabilježio direktor fotografije Vilko Filač, te po sitnom i krhkom tijelu i izmučenom licu Leonove žene što (nažalost) nije računalni efekt jer je tumači Elena Pečarič koju je bolest prikovala za invalidska kolica.
Miha Knific režiju je studirao u Švedskoj, a na ovogodišnjim Danima slovenskog filma predstavio je tri kratkometražna rada od kojih Lovcu oblaka zasigurno predstoji dobar festivalski život. Za nadati se da će redatelj, kao što je najavljivao u nekoliko intervjua, uspjeti prema istom predlošku snimiti i cjelovečernji film. Prema prikazanome u tom filmu, riječ o autoru čiji rad zaslužuje pozorno praćenje.
Goran Ivanišević, KULISA.eu, 6. listopada 2009.
