Filmovi prikazani zadnja dva dana Festivala, Libanon – nagrađen Specijalnim priznanjem u dugometražnoj konkurenciji, Najsretnija djevojka na svijetu – dobitnik Pohvale žirija u dugometražnoj konkurenciji te Bijela munja – prikazan izvan konkurencije, nastavili su nesporno pozitivan trend Festivala u oštrom selekcioniranju istinski probranih, vrsnih naslova; ovogodišnji pobjednici pak (Ubio sam majku i nizozemski kratkiš Odsutna) pokazatelji su davanja prednosti intimnijim, obiteljskim motivima i problemima, konkretno odnosima majki i djece – za razliku od onih globalnih (čak četiri ratna naslova – Crnci, Johnny Mad Dog, Libanon, Ordinary People).
Libanon
Klaustrofobični izraelski Libanon Samuela Maoza, smješten u blindirani tenk tijekom libanonskog rata 1982, iz kojeg je izvanjski svijet vidljiv samo preko cijevi nišanskoga kursora, osobno je prepričano redateljevo iskustvo. Ultimativno subjektivan, ne dopušta kameri napustiti interijer oklopnoga vozila, u kojeg su uz četiri prototipna karaktera (stoički vođa /vrlo nalik Nicholasu Cageu/, preplašeni novak, drski konfliktni sveznalica i šutljiv tip, čije čvrste psihološke scenarističke zadanosti s vremenom omekšavaju i, uzdrmane situacijom, mijenjaju se), izrazito snažnom sugestivnošću preneseni i gledatelji, tvoreći tako egzaltiranu, napetu dihtomiju između širine eksterijera i skučene unutrašnjosti tenka (upotpunjene izrazito tjeskobnom kompozicijom kadra), kao živog predatorskog organizma. Kroz uprizorenja izvanjske kaotične akcije na bojnome polju i limitirane perspektive četiriju vojnika, njihove fizičke restriktivnosti u suglasju s psihičkim stresom, film također progovara i o limitiranosti perspektive svake bitke.
Tako, vrlo hemingvejski, Libanon postaje redateljev osobni periskop, apolitični metaforički posrednik između sjećanja i prenamjene, realizacije istog u umjetničku formu. Agonizirajući strah, konfuzija, iscrpljenost, destruktivnost, oklijevanje, panika u tenkovskome čeličnomu lijesu pod Maozovim vodstvom postaju zbir elemenata vrlo fullerovskog (anti)ratnog filma, po općem tonu nalik njemačkoj Podmornici Wolfganga Petersona, ali bez grand scale, održavajući stalnu fokusiranost. Poglavito fascinantno, uz nezaboravnu fotografiju (slika umirućeg proplakala magarca koja evocira Lorcinu ranjenu kravu) jesu mehanički zvukovi vizira tenka (oblikovatelj zvuka Alex Claude). Probadajući, zujeći, ječeći u tišini, kao da plaču i izazivajući istinsku jezu, bivaju itekako vjerodostojan i jedinstven komentator zbivanja.
Najsretnija djevojka na svijetu
Najsretnija djevojka na svijetu (Cea mai fericită fată din lume) Radua Judea rumunjski je primjer kako spoj skromnoga budžeta i jednostavne priče može rezultirati sjajnim ostvarenjem. Nepretenciozno i efektno, toplim humorom kroz priču o običnim ljudima (provincijalci vs. šoubiznis i oglašavanje) ocrtava eksploatacijski segment suvremenih konzumerističkih kampanja; posredno i rumunjsko tranzicijsko društvo, baš kao i intimističke sukobe interesa, proturječja i tenzije unutar obitelji.
U početku uputivši na krivi trag, kao da će postati kakav sundance-indie road-movie na tragu Mitrevskog Balcancana, Male miss Amerike ili Izleta Alice Nellis (a spomenuti treba i ponešto produljeno repetitivno snimanje reklame protagonistice, kao naglašivača njene frustracije, što međutim postaje anorganski suvišno za ostatak filmskog materijala), Najsretnija djevojka na svijetu estetikom minimalizma – smirenim dokumentarističkim pristupom (uporabom dugih, gotovo statičnih kadrova), spretnom karakterizacijom (ekonomičan i inteligentan scenarij) i low-key glumom u cjelini donosi osvježujuću i realističnu gorko-slatku, humanu, nadasve prirodnu i besprimjernu priču.
Bijela munja
Na vrlo subjektivan, pomalo nadrealistički način umjetnost brdskoga plesa, frenetičan tap-stil praćen glazbom bendža – varijaciju britanskoga clogginga, kultnih lokalaca D-Raya i njegova prokleta sina Jesca Whitea te trilersku priču o osveti i iskupljenju, u svom impresivnom debiju – polu-biopicu Bijela munja (White Lightnin') predstavlja britanski redatelj Dominic Murphy i iznimno inteligentan scenaristički dvojac Eddy Moretti i Shane Smith (u oskarovskoj izvedbi Edwarda Hogga u ulozi Jesca, iznenađujuću Carrie Fisher kao Cillu te uvijek sjajnog Muse Watsona kao D-Raya). Šokantno uznemirujuć, sporadičnih dikensijanskih proplamsaja, ovaj psychobilly gothic, utjelovljenje redneck-autentičnosti, sugestivno progovara o mraku siromaštva i neznanja u zajednici južnjačkih američkih ruralnih brđana, pri čemu smještanje talentirane individue (riječju, genijalnog plesača) u takvo okruženje stvara efekt začudnosti, očuđenja, dok postupci iste te individue (bjesomučno, divljačko uživanje opijata, kulminativno nasilje, mučenje i sakaćenje) filmu pridodaju dodatnu dimenziju – patinu horora (okružje primitivnih i neukih gorštaka omiljelo je utočište horor-žanra). Murphy pronicavo iskorištava praznovjerja Jescova djetinjstva, koja njegovu sklonost opijatima i samoranjavanju rješavaju popravnim domovima i finalno, mentalnim institucijama i zatvorom, prezentirajući ga kao đavolsko opsjednuta (possessio diabolica).
Posebnu snagu stoga imaju dojmljiva apokaliptična (vrlo tonquèdecovska) propovjednička intermeca – gromovite anti-sumporne propovijedi o antagonistima Isusu i Vragu, koje kulminiraju u intenzivnom trećem činu filma, koji postaje prava orgija nepodnošljivih distorziranih zvukova i slika; psihodelično odvajanje junaka od realnosti i ulazak u duboko iracionalno, bizarno transcendentalno divljih religijskih vizija i fantazija, s užasavajuće jezovitim ali i jednako inventivnim finalom, gdje se osvetoljubivost Starog zavjeta susreće sa spasenjem Novog (osveta i preobraženje). Tako Jesco, kao personifikacija inferna, u agoniji fantazmagorije putuje do arhetipske planinske kolibe s mudracem, simbolički stiže do unutrašnjeg Učitelja, traga za Jastvom i obavlja posljednju etapu iskušenja – dolazi na mjesto preobrazbe (simbolički grob), te prelazi iz smrti k životu doživljavajući moralnu metamorfozu, gdje neznanje ustupa mjesto spoznaji, te (nasilnim) samožrtvovanjem postaje epifanijski kristolik. Režiravši Bijelu munju snažno i odlučno, bez oklijevanja, Murphy tematiziranu priču dovodi do ekstrema korištenjem kamere iz ruke, bizarnih kuteva snimanja, dokumentarističkog voice-overa i konzistentnih iznenadnih zatamnjenja (jako bitnih indikatora stanja junakove psihe), odnosno ispranih sepia tonova vizualnog, koji podržavaju i podcrtavaju opći osjećaj beznađa, depresije, prokletstva i očaja. Intenzivno izmaštan i živopisno režiran, White Lightnin’ nepatvoreni je hillbilly hell trip istinske snage (uz čiji folksy soundtrack, odlično ide i slušanje Rednexovog Cotton Eye Joea), u čijoj viziji i sam kralj planinskoga stepa Jesco White (na čiju se kratku ali fascinantnu plesnu sekvencu u Beckovu spotu Loser svakako treba podsjetiti) postaje opskuran postmodernistički objekt mita.
© Katarina Marić, KULISA.eu, 27. listopada 2009.
