Filmovi prikazani drugog i trećeg dana (vrlo bondovskog) sedmog Zagrebačkog filmskog festivala, uz uvodni tipični festivalski crowd-pleaser Uberta Pasolinija Machan (nadahnut istinitim događajem, nestankom 23 člana rukometnog tima Šri Lanke u Njemačkoj, a koji propitkuje teme imigracije, očaja siromaštva i brige za obitelj), donijeli su jako dobre, solid as a rock solidne naslove. Srpski Ordinary People i liberijsko-francuski Johnny Mad Dog bave se ratnim bezumljima, američki 500 dana ljubavi i meksički Parque via osobnijim i intimnijim, individualnim preokupacijama.
U Parque via riječ je o samoći kao o lijeku za strah od promjene, manifestiran kroz nesposobnost suočavanja sa izvanjskim, stvarnim svijetom. Scenarist i redatelj Enrique Rivero svoga ostarjela protagonista tako skicira precizno i promatra s pažnjom, kroz rigidnu, gotovo ritualno repetitivnu dnevnu rutinu obavljanja kućanskih poslova, sve do krvava finala. Postajući time svojevrsna meksička inačica Jeanne Dielman Chantal Akerman, i Parque via začinjen je s fino nijansiranom, zajedljivom satiričnom ironijom klasnih konflikata - odnosa slugu (glavni protagonist, inzularni agorafobik Beto) i gospodara (uglađena Gospođa, stanodavka u čijoj je vili Beto našao utočište). Namjerno spora, minimalistička režija koja uvijek, i kamerom, naglašava usku vezanost lika s prostorom, odabirom klimaktičnog završetka (i rušenja dihtomije sluga-gospodar, interijer-eksterijer) bliži se poetici kakve džepne kratke priče s iznenađujućim krajem; svime time bivajući idealnim art naslovom koji se sviđa i kritici i publici.
500 dana ljubavi zanimljivog Marca Webba zaigrana je, inovativna i osvježavajuća romantična komedija kaleidoskopske strukture, prošarana neočekivanim glazbenim sekvencama, split-screenovima i crnobijelom tehnikom upravo na udarnim i baš na pravim mjestima, prepuna pop-kulturalnih referenci, no njezina površinska indie-zašećerenost nosi subliminalnu mračnost i tragikomičnost, mahom se baveći boljkama nakon raskida veze Toma i Summer (odlični Joseph Gordon-Levitt i Zooey Deschanel) – uvlačeći pritom gledatelja u Tomovu percepciju Summer, koja tijekom cijelog filma ostaje enigmom, upravo poradi naglašavanja Tomova subjektivna koncepta „onog koji voli više pa mora patiti“. Nekonvencionalnost i iskrenost pristupa (uz ponešto nakalamljeno finale), lakoća odmatanja radnje i nesporni magnetizam protagonista tvore ujedno lako gledljivo i dojmljivo djelo te predstavljaju redatelja koji i ubuduće zaslužuje svaku pozornost.
O tužnom poistovjećivanju pojedinca s počinjenjem zločina odnosno pokoravanju i pomirbi s naredbom ubijanja i pronalaženju smisla u istom čine dva Johnnyja – Johnnyja Mad Doga i Džonija iz Ordinary People čudovišnim produktima disciplinskoga sistema, iskloniranim, iako ne posve bezdušnim, zvijerima. Nakon izvršenja svojih čina (trajali oni godinama ili pak samo jedan dan), ostaju izgubljenima i još gore, praznima – bez mogućnosti nadomještanja izgubljene nevinosti. U filmu bremenitu simbolizmom, Džoni Relje Popovića (mattdamonovski ambigvitentnog izgleda) postaje iniciranim (i inficiranim) psihopompom brojnih mrtvih duša koje će, nećkajući se isprva, pobiti toga dana (vodit će konja – tog tradicionalnog pripadnika tmine ktonskog svijeta i podzemne kratofanije; po nogama će mu hodati mravi a po rukama muhe; čut će se i pjev kukavice – sve redom glasnici smrti – tuđe i njegove vlastite, duševne). Pitanja i odgovori poput – gdje smo, što čekamo, ne znam, odnosno izbjegavanje identificiranja mjesta i vremena radnje (iako se evidentno odnosi na nedavni rat s ovih prostora), baš kao i imenovanje likova sa Džoni, Ivan i Jovan, jasne su implikacije bezvremene univerzalnosti rata i jednakosti sviju pred istim. Ordinary People film su minimalističke, šparne europske art-škole: spora ritma i dugih (ominozno tjeskobnih) statičnih kadrova (iščekivanja neznanog), s malo dijaloga ili radnje uopće (indikacije psihičkih stanja moralnih previranja lika), dokumentarističkoga pristupa, ipak razbijena malickovski poetskim opservacijama ratu dijalektičke ljepote prirode; rađen dogmaški – na nađenim lokacijama, pod prirodnim svjetlom i zvukovima, bez glazbe ili off-zvuka. Talentirani redatelj s vizijom, Vladimir Perišić ipak ne uspijeva do kraja produbiti i zaokružiti svoju (a)moralnu filozofsku minijaturu; no svakako prezentira atipičan i vrijedan ratni film koji ispod naizgled mirne površine ključa značenjima.
Liberijski pulp-fiction brutalnih beskompromisnih zvjerstava i ultimativno bešćutna nasilja, Johnny Mad Dog pak u rukama redatelja Jean-Stephane Sauvairea postaje impresivan, autentičan prikaz dehumanizacije, ekstremnih posljedica terora histerične iracionalnosti, socijalno-politički dokument čija izopačena djeca-vojnici (naturščici i stvarni veterani liberijskoga rata) na čelu s malodobnim Mad Dogom svakako evociraju Garroneovu Gomoru ili Meirellesov Božji grad, iako i opet samosvojno i drukčije.
Brutalni cinema-vérité snimatelja Marka Koninckxa savršeno korespondira s dokumentiranim zbivanjima kaotičnog terorizma; u frenetičnu ritmu ubijanja, sakaćenja, silovanja i inih mučenja svekolike vrste – uokvirenih fotografskom oksimoroničnošću prizora (dječak s krilima nad tijelom ubijenog vršnjaka pjeva surovu pjesmu, u razrušenu interijeru na vrhu kojeg se nazire slika nalik vitraju) i samih kostima protagonista, ekstravagantno odjevenih u vjenčanice ili s anđeoskim krilima na leđima, prezentirajući kroz tu nadrealnu etičku šaradu obezvrednjenje Lijepog i Dobrog, paradu besmisla nasilja – uopće, apsurdnost svakoga rata.
© Katarina Marić, KULISA.eu, 22. listopada 2009.
