Jedno od stanja u kojemu se čovjek može naći posebice je razorno za njegovu psihu (pa onda i tijelo). Naime, osveta. U situaciji kada se želi osvetiti nekome tko mu je učinio nešto nažao, čovjek gubi razumsku suzdržanost odluke. Jednostavno, vođen je strašću. Jer osveta, ako doista jest osveta, nije nikada hladna. Stoga i jedan od natpisa na plakatu austrijskog filma Revanš (Revanche, 2008) – naime, "osveta se servira hladna" – promašuje stvar. Krimi-psihološka drama Götza Spielmanna sve je prije negoli hladna. U toj priči razvijaju se ponori strasti i emotivne obuzetosti, rijetko vidljivi u suvremenom filmu.
Alex (Johannes Krisch) sitni je kriminalac koji nakon izlaska uz zatvora utočište nalazi u bečkom bordelu. Prva je njegova pogreška u tomu što se zaljubljuje u jednu zaposlenicu, lijepu Ukrajinku Tamaru (Irina Potapenko). Upravo prekršivši pravilo o emotivnoj distanciranosti na ovome specifičnom poslu, protagonist postaje sudionikom kobnih zbivanja koja će odrediti usud nekolicine ljudi. Zajednički bijeg iz bordela Alexa i Tamare te njegova pljačka banke, u svome će se odvijanju prožeti s drugom narativnom linijom filma. Robert (Andreas Lust) policajac je u čijem se životu, naizgled, sve dešava prema pravilima sretne, dobro uređene obitelji austrijske srednje klase. Oženjen je poželjnom suprugom, sagradio je lijepu kuću na selu, na poslu je cijenjen… no ipak, nešto nedostaje. Robert svojoj Susanni (Ursula Strauss) ne može podariti dijete. Naime, impotentan je… I to unatoč svojim sportskim navikama… Nadalje, on i općenito zakazuje u seksualnom pogledu, jer, pokazat će se, Susanne će tu vrstu ispunjenja potražiti kod Drugoga. A taj drugi bit će upravo – Alex.
Spielmann filmsku pripovijest vodi suverenom rukom dobrom poznavatelja žanra. Krimi priča vođena je znalačkim timingom u kojem su svi elementi uvjerljivo posloženi. Napeta pripovijest u kojoj nijednom niti ne naslućujemo završetak, vrlo dobro uobličeni suspense, psihologija oblikovanja likova… Sve to čini Revanš vrlo dobrim filmom. Posebice se značajnim čini sjajan rad s glumcima, koji punokrvno utjelovljuju filmske likove.
Revanš je, kako nagovijestih, priča o osveti. U trenutku nakon spomenute pljačke banke, naime, Alex i njegova Tamara nalijeću na Roberta koji za njima puca dok bježe automobilom. Ovo se, pak, pokazuje sudbonosnim. Iz nehata, Tamara je ubijena. Svi Alexovi planovi ruše se i on bježi na seosko imanje svog djeda žudeći za… osvetom. S druge strane, Roberta proždire grižnja savjesti i njegov se svijet polako urušava. Redatelj, ujedno i scenarist, film gradi na gledateljevom poznavanju svih okolnosti priče, dok su protagonisti ograničeni nepoznavanjem tih okolnosti ove vješto iskonstruirane naracije. Upravo u tome leži dramaturška tenzija filma.
Drugi značajan moment Revanša sadržan je u gotovo opipljivoj erotskoj napetosti. Od samog početka i seksom ocrtane strasti između Alexa i Tamare, impuls erosa vodit će gledatelja kroz film. No, taj će eros biti neodvojivo povezan s thanatosom. Tajne dubine seksualne strasti i erotske privlačnosti gotovo će biti ključnima za cjelokupno ozračje Revanša. Naime, usamljena i nezadovoljena Susanne naći će svog ševca u Alexu. Njezin sirovi, grubi seks s Alexom u svojem će eksplicitnom prikazu i postavu podsjetiti na neke klasične cronenbergovske sekvence, recimo iz Povijesti nasilja (History of Violence, 2005). No osim gotovo životinjske strasti, pripovijest nudi i razrješuje i neke duboke moralno-etičke dileme. Kako je to kad se netko nosi na duši? Što znači oduzeti nečiji nedužan život? Imamo li pravo suditi drugome zbog vlastite nepromišljenosti? Konačno, čemu osveta?
Alex se u svojoj moralnoj dilemi ne osvećuje fatalno Robertu, ali ga svakako ponižava svojim seksualnim odnosima s njegovom suprugom. On, nakon sudbonosnog razgovora na jezeru, prihvaća i svoj dio krivnje za Tamarinu smrt. Griješimo, no ne možemo suditi. Patimo, ali se ne smijemo osvećivati. Te duboko kršćanske postavke stoje u razrješenju moralnih dilema iz filma.
Film je i vizualno dobro posložen, s bezbolnim i primjerenim prijelazom iz urbane džungle dekadentnog Beča u pitome i blage seoske krajolike. Sam početak filma, sa statičkim kadrom mirnog šumskog jezera, alegorijski je znakovit. Naime, iznenada, u jezero nešto upada, mirna se površina zatalasa, no opet se smiruje. Tek ćemo kasnije saznati da u jezero upada Alexov bačeni pištolj. I kao što se jezero smiruje, tako se u Alexu umiruje želja za osvetom. Završni kadar u kojemu protagonist skuplja jabuke u kasnojesenskom smiraju dana, doista je umirujući završetak po svemu dotada uznemirujuće priče! Maestralna redateljsko zaokruženje Revanša!
Odolijevam napasti da otkrijem fabularno razrješenje filma. Ono je koliko neočekivano toliko i logično. No samo redateljska umješnost Götza Spielmanna učinila ga je takvim. Uz već afirmirane austrijske redatelje Michaela Hanekea, Ulricha Seidla i Jessicu Häussner, čini se da smo dobili još jednog majstora filmske magije. Njegov opus već sada sadrži tri izvanserijska ostvarenja. Nakon Stranca (1999) i Antaresa (2004), ovo je još jedno dragocjeno kino-svjedočanstvo nekadašnjeg televizijskog redatelja.
Revanš dokazuje tek jednu moju tvrdnju iz prethodnog mi teksta, a u vezi s prehvaljenim hrvatskim filmom. Ponekad je žanrovska i narativna jednostavnost najsloženija i umjetnički najuspjelija.
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 9. listopada 2009.
