Melodrama iz Chicaga

Gangsteri (Public Enemies), red. Michael Mann

  • Gangsteri (Public Enemies), red. Michael MannU završnim prizorima filma Gangsteri Michaela Manna (Posljednji Mohikanac, Vrućina) glavni (anti)junak, poznati pljačkaš banaka John Dillinger (Johnny Depp) gleda u čikaškom kinu Biograph holivudski klasik Manhattan Melodrama (1934) W. S. Van Dykea s Clarkom Gableom i Williamom Powellom u glavnim ulogama, snimljen iste godine. Kraj priče o dvojici prijatelja koji završavaju na suprotnim stranama zakona pa kada jedan od njih biva osuđen na smrt, a drugi kao guverner biva u poziciji da ga spasi od elektične stolice, izravno dovodi u pitanje moralnu etiku i odnose između dvoje ljudi. Ali afirmira i romantičarsku ideju da se umre onako kako se živjelo – dakle opasno i beskompromisno, što u konačnici korespondira i sa samim Dillingerovim stavom da treba ići do kraja, premda njegova smrt pred spomenutim kinom, gdje su ga ustrijelili agenti FBI-a predvođenim Melvinom Purvisom (Christian Bale), naposljetku nije ispala nimalo romantična.

    Micheal Mann u ovom prizoru efektno umeće Van Dykeov film kao svojevrsni prototekst koji korespondira s Dillingerovom sudbinom, ali i činjenicom da se redatelj poigrava s gangsterskim, melodramatskim i biografskim sižejima u svom nastojanju da rekonstruira jedno razdoblje američke povijesti. No za razliku od, recimo, Todday Haynesa u čijem se filmu Daleko od raja prošlost i sadašnjost susreću kao u zrcalu kako bi se ostvario relevantan društveni komentar sadašnjice, Mann propušta svoju priliku pa činjenica da se radnja njegova i Van Dykeova filma odvija u vrijeme velike depresije, a da je film snimljen u razdoblju jedne druge velike depresije, ostaje tek na razini dosjetke bez povlačenja intrigantnih paralela i stvaranja društvenoga komentara do kojeg je svakako moglo doći.

    Gangsteri (Public Enemies), red. Michael MannGledajući Gangstere, neprestano sam imao dojam da Mann nastoji vrlo pedantno i raskošno rekonstruirati povijesni okvir u kojega je njegova priča uronjena, što mu je svakako i uspjelo jer je atmosferu vremena i prostora vjerno evocirana. S druge strane, čini mi se da je nepotrebno nastojao da mu film napadno izgleda cool. Lik Johna Dillingera tako je odveć romantiziran. Prikazan je kao primamljivi otpadnik, čvrstih stavova i tradicionalnoga gangsterskoga moralnoga kodeksa, zavodnik, pljačka novac banaka, a ne ljudi, ne ubija osim ako nije na to prisiljen. Ako se prisjetite svih onih romantičarskih karaktera iz književnosti svjetskoga romantizma, Mannov Dilliger njihov je pravi baštinik – kako izgledom tako i ponašanjem. I njegova fatalna ljubavna veza s Billie Frechette (Marion Cotillard) priziva u sjećanje takvoga karaktera koji je naposljetku spremam sve žrtvovati zbog žene koju voli.

    Međutim, naposljetku se zapravo izgubio njegov pravi lik i mi iza te romantičarske maske zaista ne uspijevao saznati tko je Dillinger uistinu bio. Drugim riječima rečeno, kada malo zagrebete ispod površine Mannova glavnoga karaktera, uvidite sve manjkavosti njegove koncepcije, ali i samoga scenarija. Johnny Depp (Pirati s Kariba) standardno je dobar u svojoj ulozi, ali također podilazi ovakvoj koncepciji karaktera. Redatelj je bio mnogo spretniji s likom agenta Melvina Purvisa, kojega izvrsno tumači Christian Bale (Crni vitez, Terminator 4) s odmjerenom dozom naizmjenične pasivnosti i agresivnosti koja izbija iz njegova karaktera, pedatno usmjerenoga na hvatanje zločinca, do te mjere da počinje graničiti s opsesivnošću, što je Bale odmjereno izveo prigušenom notom.

    Gangsteri (Public Enemies), red. Michael MannGangsteri na određeni način predstavljaju logičan nastavak Mannova bavljenja američkom daljom ili bližom poviješću i premda je posrijedi solidan film, daleko je od najboljih redateljevih uradaka. Nedostaje mu prije svega konciznosti – kako idejne tako i narativne, što začuđuje s obzirom na prethodne naslove toga filmaša.

    Redatelj se neprestano poigrava, kao što sam uostalom i spomenuo, obrascima gangsterskoga filma, melodrame i biopica, premda se ne uspijeva dosljednije odlučiti za niti jednu od naznačenih inačica. Odnos Billie Frenchette i Johna Dilingera tako je izveden u maniri klasičnih holivudskih melodrama i da nije posrijedi biografski film ionako biste znali da ta ljubav neće dobro završiti. Gangesterski dio filma tako je ispresijecan ljubavnom pričkom glavnoga protagonista, no odveć mehanički jer redatelj niti sam ne zna posve kojoj bi priči dao prednost, a s druge strane i jedna i druga podilaze romantizaciji Dillinerova karaktera pa se u tom segmentu Mann udaljava od klasičnoga biografskoga filma nastojeći njegov karakter učiniti dostatno dopadljivim publici.
    Gangsteri (Public Enemies), red. Michael Mann
    Što se tiče narativne nekonciznosti, film je pomalo predugačak. Redatelj zna izrežirati izvrsne prizore, ali isto tako postoji i mnogo praznoga hoda pa bi Gangesteri zasigurno bili efektniji da su ponešto kraći. Filmom je također prodefiliralo mnoštvo likova, nosim glavnoga dvojca malo je koji od preostalih likova dosljednije okarakteriziran. Film ima mnošto narativnih rukavaca koji tematiziraju različite kriminalne skupine i njihove međusobne odnose, no niti jednom od njih se ne uspijeva posvetiti dostatna pažnja pa tako lik kojega tumači Giovanni Ribisi (Nebo) djeluje kao najobičniji dramaturški višak. Stoga cjelina djeluje donekle razvodnjeno.

    Kostimografija i fotografija kao i produkcija na visokoj su razini, a glumačka je postava koja uz spomenute uključuje i Davida Wenhama (Prašina), Channina Tatuma (Ulične borbe), Stephena Dorffa (Blade), Billyja Crudupa (Watchmen), Stephena Langa, Lilly Taylor (Ucjena, Četiri sobe) besprijekorna.

    © Dejan Durić, KULISA.eu, 21. kolovoza 2009.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji