Redatelj priča koje vrijedi ispričati

Bogdan Žižić, redatelj, dobitnike nagrade Vladimir Nazor za životno djelo

  • Bogdan Žižić, foto: regionalexpress.hrOvogodišnji dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo na području filmske umjetnosti, Bogdan Žižić (1930) samozatajni je filmaš, podjednako poznat po velikom dokumentarnom opusu kao i po manjem broju hvaljenih igranih filmova. Povodom važne nagrade, još uvijek aktivni redatelj govori o svojoj karijeri i novim projektima.

    Po zanimanju ste pravnik. Kako ste se našli u filmskom svijetu?

    Studirao sam pravo, ali sam znao da se time neću baviti. Znakovito je da sam studirajući ponajviše učio u staroj Sveučilišnoj biblioteci, koja je danas Državni arhiv, a upravo tamo mi je predana nagrada za životno djelo Vladimir Nazor, u toj istoj čitaonici u kojoj sam proveo mnoge dane u mladosti. Što se filma tiče, nakon što sam 1957. diplomirao, odmah sam otišao u vojsku, brodom u Pulu. Sjećam se ulaska u pulsku luku, po bonaci, s pogledom na Arenu o kojoj sam puno slušao i čitao. Toga sam ljeta prvi put otišao na Pulski festival; nas mornare smjestili su besplatno na stepenasto gledalište po rubovima, gledao sam Hanžekovićev film Svoga tela gospodar. Film me i prije privlačio, ali tada sam prvi put pomislio kako bi bilo divno na Festival doći sa svojim filmom.

    Vaš prvi dokumentarni film Poplava snimljen je u izvanrednim uvjetima velikog izljeva Save u Zagrebu 1964. godine. Kako je došlo do tog angažmana?

    Bio sam zaposlen u Zagreb filmu, ali ne kao redatelj nego kao dramaturg. Kad se desila poplava, nije bilo vremena; nekoliko redatelja koji su radili za Zagreb film bili su zaposleni na drugim projektima i umjetnički direktor Marijan Matković predložio mi je da ja to snimim, što sam objeručke prihvatio. Bez puno razmišljanja bacio sam se u krš i lom, koji je bio strašan, može se reći i krasan u svojoj strahoti. Dobio sam od Štaba za obranu od poplave dva čamca, nekoliko vojnika i dva kamermana; plovili smo po Trešnjevci, Trnju, i Savskoj cesti. Posebno se sjećam jednog prizora: kad se voda već spustila, na Savskoj cesti naišli smo na urarsku radnju koju smo nasilno otvorili jer se nešto naziralo kroz prozor. Jurnula je strahovita voda, u blatu je ležao stari urar, a oko njega su svjetlucali satovi.

    Jedan od vaših dojmljivijih dokumentaraca iz rane faze je Pohvala ruci, neverbalna priča o majstorstvu graditelja instrumenata Ivana Husa. Zašto ste se odlučili za takav zahtjevan poduhvat pričanja priče bez izgovorene riječi?

    Tada su se radili kraći dokumentarni filmovi jer nisu kao danas bili vezani za televizijske termine, nego su se prikazivali u kinima kao predigra dugometražnim uracima. Privlačilo me da nakon Poplave, koja je imala komentar, napravim film u kojem bih temu izrazio bez riječi, prvenstveno montažom i glazbom. U to vrijeme nisam podnosio ovo što danas radim, komentare i dijaloge u dokumentarcima. I Pohvala ruci i drugi neverbalni filmovi bili su jako dobro primljeni i ovdje i u inozemstvu, a činjenica da su bez riječi pokazala se nenamjernom prednošću u plasmanu. Pohvala ruci, uz neke kratkometražne filmove, imala je čak i američku distribuciju, čime se nije moglo pohvaliti puno filmova u to doba.

    Vaši su dokumentarci tematski vrlo raznoliki, od prikaza velikih društvenih događaja do sudbina pojedinaca. Kako birate teme, što vas motivira u početnom odabiru priče koju želite ispričati?

    Svaki put kada bih birao temu za dokumentarac morala je kod mene postojati jaka unutarnja motivacija. Snimio sam preko stotinu dokumentarnih filmova i uvijek sam znao zašto želim napraviti upravo taj koji trenutno snimam. Primjerice, prije tri godine snimio sam dugometražni dokumentarac o pokojnom Vladi Gotovcu, a mnogi su me pitali zašto baš o njemu, kad o njemu više nitko ne govori. Baš zato što o njemu više nitko ne govori, i zato što mu prijeti posvemašnji zaborav.

    Veliki dio vašeg dokumentarnog opusa čine i djela o istaknutim hrvatskim likovnim umjetnicima, o Vidoviću, Medoviću, Kršiniću... Gajite posebne simpatije prema sudbinama i djelima velikih slikara i kipara?

    Veliki sam poklonik likovnosti, iako sam ne slikam. Imam puno prijatelja na Likovnoj akademiji, a posebno volim atmosferu atelijera. Moj sugrađanin iz Solina, pokojni slikar Dalibor Parać, rekao je jednom da bi svaki čovjek trebao imati atelijer, bez obzira na to je slikar ili nije. To je prostor sabiranja, opuštanja, izlaska iz histerične gužve... Napravio sam dvadesetak filmova o hrvatskim likovnjacima, a prvi je bio o korčulanskom kiparu Frani Kršiniću, na kojem sam surađivao s velikim Oktavijanom Miletićem, u funkciji snimatelja. Miletić je bio sjajan, silno kooperativan i divno je u crno-bijeloj tehnici snimio kadrove Zagreba i Lumbarde na Korčuli, gdje se film snimao.

    Kuća s Fabijanom Šovagovićem i Jagodom Kaloper vaš je prvi dugometražni igrani film. Kako ste se odlučili za temu dugometražnog prvijenca?

    Tema je došla iz života. Poznavao sam čovjeka sa sličnom sudbinom, starijeg muškarca koji gazi vlastite moralne principe ulazeći u vezu s mladom djevojkom, i to me potaklo da sa scenografom Željkom Senečićem napišem scenarij. Film je 1975. godine sjajno prošao u Puli, Jagoda Kaloper nagrađena je za glavnu žensku ulogu, a dobili smo i Veliku zlatnu Arenu.

    Važan dio Vašeg dugometražnog opusa čine filmovi s gastarbajterskom tematikom. Ne naginji se van, filmski debi Ive Gregurevića i Rani snijeg u Münchenu sa sjajnim Pavlom Vuisićem, pričaju opore priče o ekonomskoj emigraciji koje su vam očito bile inspirativne.

    U stvaranju filma Ne naginji se van na mene i na koscenaristu Krunu Quiena utjecao je ciklus Dragutina Trumbetaša, slikara-autodidakta iz Velike Mlake koji je boravio u Njemačkoj i tamo napravio ciklus u kojem se ocrtavalo nepoznavanje jezika, samoća, seksualne avanture po njemačkim bordelima i drugi gasterbajterski motivi. To nas je potaknulo da poradimo na scenariju za film Ne naginji se van, koji je igrao i na Berlinskom festivalu. O Trumbetašu sam snimio i dokumentarac, a gasterbajterske teme obrađivao sam u još nekoliko filmova, jer mislim da nisu dovoljno zastupljene u hrvatskoj umjetnosti. Ne naginji se van film je o prvoj generaciji gastarbajtera, a 1984. godine snimio sam Rani snijeg u Münchenu, film o drugoj generaciji, gdje mladi ljudi više ne govore o patriotizmu i domovini nego se nastoje uklopiti u sredinu u kojoj su odrasli. Žao mi je što kasnije nisam snimio još poneki film na tu temu jer mislim da sam imao dobre ideje.

    Glumac Fabijan Šovagović svojevrsna je konstanta u vašim filmovima. Za Cijenu života zajedno ste napisali i scenarij. Voljeli ste surađivati sa Šovagovićem?

    Šovagović je trebao igrati i glavnu ulogu u Cijeni života, ali zbog bolesti nije mogao. On je bio najveći hrvatski glumac kojega pamtim. Najekspresivniji, najsnažniji. Pred kraj njegova života postali smo jako dobri prijatelji, i bio je važan dio gotovo svih mojih igranih filmova. Velika je šteta što se prebrzo uništio svojim strahovitim tempom.

    Imate li još priča koje želite ispričati?

    Neprestano radim, i ako slučajno iz bilo kojih razloga ne mogu raditi, loše se osjećam. Ako sam prisiljen iz dosade upaliti televizor, to je nešto najtužnije što mi se može dogoditi, iako sam i sam puno radio za televiziju. Nedavno sam dovršio montažu dokumentarnog filma o hrvatskom slikaru Leu Juneku, koji je 1925. otišao u Pariz i nikad se odande nije vratio. Snimao sam u Zagrebu, Parizu i Provansi, i to je priča koju vrijedi ispričati, jer mislim da bi značajno djelo i zanimljiva biografija toga umjetnika bez filmske obrade brzo pali u zaborav. Želja mi je napraviti i film po knjizi Druga Venecija Predraga Matvejevića, o drugom, ne tako privlačnom licu slavnoga grada, bez San Marca i njegovih kolonada. Snimat ću dok god budem imao unutarnji impuls i žar da neku temu prenesem na film.

    © Matko Botić, KULISA.eu, 26. srpnja 2009.