Urbani Zagrepčanin s europskom karijerom

Relja Bašić, glumac, dobitnik nagrada Krešo Golik i Fabijan Šovagović

  • Relja Bašić, foto: www.pulafilmfestival.hr
    Vjesnikova
    nagrada Krešo Golik za životni doprinos filmskoj umjetnosti ove je godine dodijeljena Golikovu omiljenom glumcu Relji Bašiću (1930) koji je i dobitnik ovogodišnje nagrade Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filmskih redatelja za glumca ili glumicu čije je djelovanje ostavilo trag u povijesti hrvatskoga filma. Nagrade su bile prigoda prigoda da s doajenom hrvatskog filma porazgovaramo o njegovoj plodnoj karijeri.

    Iako brojni izvori kao vaš filmski debi navode Belanov Koncert i Bauerove Milione na otoku, pred kamerom se pojavljujete već 1953. u Kamenim horizontima Šime Šimatovića. Kako su izgledali vaši glumački počeci?

    Kod Šimatovića sam, zahvaljujući njegovu prijateljstvu s mojim roditeljima, dobio priliku statirati s nekoliko rečenica, pa se to može smatrati mojim gubljenjem nevinosti u kinematografiji. Poslije toga, snimio sam još dva filma, Belanov Koncert i Bauerove Milione na otoku, i za vrijeme snimanja potonjeg otišao sam na audiciju na tadašnju kazališnu akademiju, s velikim kompleksima i strahom, jer sam poznavao sve članove slavnog profesorskog tima, od Branka Gavelle do Ranka Marinkovića i Bratoljuba Klaića. Bili su to kućni prijatelji mojih roditelja, Elly Bašić, profesorice glazbe na akademiji i Mladena Bašića, dirigenta i direktora opere HNK u Zagrebu. Roditelji su me nagovarali da sviram violinu ali sam, poput Berkovića, pravovremeno odustao od glazbene karijere, iako sam se glazbom godinama prehranjivao od ljetnih angažmana na Jadranu. Odlučio sam se za glumu, znajući da je to krvav posao.

    Veoma rano počinjete glumiti u stranim koprodukcijama, u to vrijeme vrlo čestima kod nas, s cijenjenim redateljskim imenima i glumačkim partnerima.

    Imao sam peh da sam vrlo rano savladao nekoliko stranih jezika. Išao sam u jedinu dvojezičnu, njemačko-hrvatsku osnovnu školu u Zagrebu, francuski sam učio od sedme godine, engleski sam zavolio preko jazza, a talijanski sam morao znati, jer sam se po kazni školovao na riječkoj Pomorskoj akademiji, koja je u to vrijeme bila spojena s talijanskom Nauticom. Nakon glumačke akademije surađivao sam s dvije vrlo dobre agentice, pa sam radio ono što danas u Americi rade Višnjić i Šerbedžija, samo u europskim okvirima. Surađivao sam s mnogim sjajnim redateljima, od oskarovaca Schlendörfa i Rosellinija do Vojtěcha Jasnog i Guiseppea de Santisa, a igrao sam s čitavim nizom poznatih glumaca, od kojih sam upijao što god sam mogao, počevši od Richarda Burtona s kojim sam se izrazito mnogo družio u pauzama snimanja Sutjeske, pa do Mastroiannija te Kennetha Branagha i Emme Thompson. Često sam krao njihova saznanja. Šokiralo me i fasciniralo otkriće da su to vrlo skromni i razumni ljudi. Ekscese kojima se hrani današnji žuti tisak gotovo nikad ne izazivaju ozbiljni, veliki glumci. Moja inozemna karijera prekinuta je početkom posljednjeg rata, 1991. godine, kada moji agenti nisu mogli jamčiti producentima nesmetani dolazak na snimanje, jer sam živio u ratnoj zoni. Devedesetih godina prestale su raditi i domaće tvrtke koje su snimale koprodukcije, a naši istočni susjedi, Mađarska, Rumunjska i Bugarska, drastično su smanjili cijenu usluga velikim filmskim produkcijama.

    Nagrada koju ste dobili prigodno nosi ime Kreše Golika, redatelja s kojim ste često i uspješno surađivali. Uloge urbanih Zagrepčana u njegovim najuspješnijim filmovima kao da su pisane za vas.

    Zapravo je nevjerojatno da je jedan Goranin, silno talentirani ne-Zagrepčanin Krešo Golik, snimio naš najzagrebačkiji film. To je bilo doba kad su u hrvatskom filmu stasali novi, sjajni redatelji: Babaja, Golik, Berković, koji su isprva bili asistenti starijoj generaciji filmaša s kojima sam snimao, i tamo su me zapazili. Golik je uvijek uzimao dovoljno vremena za filmske pripreme, u njegovim smo se filmovima pripremali gotovo kao za kazališnu predstavu. I u toku snimanja bio je spreman prihvatiti sve sugestije glumaca i ostalih suradnika. Bila je to suradnja bez financijskog presinga, nije bilo histerije u kojoj se na dan mora snimiti određena minutaža, nego se radilo vrlo smireno i opušteno. Zaprepašćujuće je kad s vremenske distance gledate njegove filmove, koliko su i danas gledljivi, moderno montirani i koliko drže vodu. Veliki filmovi svjetske kinematografije nakon četrdeset godina izgledaju zanimljivo, ali se vidi da su zastarjeli. To se za Tko pjeva, zlo ne misli ne može reći. Nedavno sam bio u Puli na poziv Igora Gala, na četrdesetoj godišnjici snimanja Golikova filma Imam 2 mame i 2 tate, i uvjerio sam se koliko je film i po današnjim mjerilima gledljiv.

    Za ulogu Feđe u Berkovićevu Rondu nagrađeni ste Zlatnom Arenom u Puli. Takvih uloga urbanih tipova bez crno-bijele stilizacije kao da i nije bilo mnogo u domaćoj kinematografiji?

    O Berkovićevoj redateljskoj inteligenciji i rafinmanu ne treba trošiti riječi, jedino žalim što je njegov opus tako malen. On, za razliku od Golika, nikad nije previše radio na televiziji i rijetko je snimao. Sebe smatram urbanim glumcem i obožavam takve uloge, sa svim vrlinama i manama koje takvi ljudi nose. Od Tretignana i Belmonda do Depardieua, najveći glumci igrali su upravo takve uloge, likove koji kao i svi mi imaju vrlina, ali i mana. Ako film želi na uvjerljiv način prikazati određenu situaciju iz života, mora imati upravo takve, životne likove.

    U jednom intervjuu prije tridesetak godina rekli ste otprilike: "Prilično sam tužan jer mi se čini da me domaća kinematografija nije dovoljno iskoristila". Stojite li iza te izjave i danas?

    Danas iza te izjave stojim i više nego tada. Iako sam u poznim godinama, nije mi nimalo dosadno. Naigrao sam se i u filmu i u kazalištu, UNESO-v sam umjetnik za mir, jedan od pedesetak iz čitavog svijeta, u toj funkciji radim na pokušajima obnove kulturnih veza među državama u jugoistočnoj Europi, s velikim interesom pratim politiku i sve što se dešava. Jedino mi je žao što sam, na neki način, preskočio svoje najzrelije glumačke godine zbog smanjene produkcije i ratnog vremena.

    Nakon više od 140 filmskih i televizijskih uloga, s kojima ste s vremenske distance najzadovoljniji?

    Teško je ne spomenuti Golikove filmove i Berkovićev Rondo, o čemu smo već govorili. U stranim produkcijama posebno sam zadovoljan s tri-četiri uloge, a naročito s njemačko-francuskom koprodukcijom nazvanom Ples na dugi, sa dvadeset i šest polusatnih epizoda, u kojoj sam imao glavnu ulogu. Kod nas nikad nije prikazana. Nisam, nažalost, nastupao u filmovima koji su postigli veliki svjetski uspjeh, iako sam surađivao s vrhunskim redateljima. Puno sam surađivao i sa redateljima iz ostalih tadašnjih jugoslavenskih republika, pogotovo sa slovenskim redateljima Klopčičem i Štiglicom. Najveći međunarodni uspjeh imao sam vjerojatno u Kini, zbog uloga negativaca u partizanskim filmovima Hajrudina Krvavca, tamo iznimno popularnima. Novinar Mislav Bago po povratku s Olimpijade u Pekingu rekao je da sam zbog tih filmova najomraženiji strani glumac u toj velikoj zemlji.

    Imate li, nakon tolikih uloga, i dalje želju nastupati ispred kamere?

    Moram priznati da imam. Prihvatio bih svaku ponudu koja bi mi omogućila pravu, zdravu suradnju između redatelja i glumačkih partnera. Iako mi se čini da se danas i ne snima puno urbanih filmova, kojima bi koristio glumac moga profila. Volio bih igrati likove o kojima smo već pričali, žive ljude s vrlinama i manama, kao što smo i svi mi u privatnom životu.

    © Matko Botić, KULISA.eu, 26. srpnja 2009.